Za sve hatibe u domovini i dijaspori (Petak, 19. ramazan 1432/19. septembar, 2011)

إنّ الحمد لله، نحمده ونستعينه ونستغفره، ونعوذ بالله من شرور أنفسنا، ومن سيّئات أعمالنا ، من يهد الله فلا مضلّ له ، ومن يضلل فلا هادي له ، وأشهد أن لا إله إلاّ الله وحده لا شريك له، وأشهد أنّ محمّداً عبده ورسوله . قال الله تعالي في القران الحكيم : لاَ إِكْرَاهَ فِي الدِّينِ قَد تَّبَيَّنَ الرُّشْدُ مِنَ الْغَيِّ فَمَنْ يَكْفُرْ بِالطَّاغُوتِ وَيُؤْمِن بِاللّهِ فَقَدِ اسْتَمْسَكَ بِالْعُرْوَةِ الْوُثْقَىَ لاَ انفِصَامَ لَهَا وَاللّهُ سَمِيعٌ عَلِيمٌ(2:256) . وَمَن يُسْلِمْ وَجْهَهُ إِلَى اللَّهِ وَهُوَ مُحْسِنٌ فَقَدِ اسْتَمْسَكَ بِالْعُرْوَةِ الْوُثْقَى وَإِلَى اللَّهِ عَاقِبَةُ الْأُمُورِ(31:22) . شَرَعَ لَكُمْ مِّنَ الدِّينِ مَا وَصَّى بِهِ نُوحًا وَالَّذِي أَوْحَيْنَا إِلَيْكَ وَمَا وَصَّيْنَا بِهِ إِبْرَاهِيمَ وَمُوسَى وَعِيسَى أَنْ أَقِيمُوا الدِّينَ وَلاَ تَتَفَرَّقُوا فِيهِ كَبُرَ عَلَى الْمُشْرِكِينَ مَا تَدْعُوهُمْ إِلَيْهِ . اللَّهُ يَجْتَبِي إِلَيْهِ مَنْ يَشَاءُ وَيَهْدِي إِلَيْهِ مَنْ يُنِيبُ (42:13) . وَأَنزَلْنَا إِلَيْكَ الْكِتَابَ بِالْحَقِّ مُصَدِّقًا لِّمَا بَيْنَ يَدَيْهِ مِنَ الْكِتَابِ وَمُهَيْمِنًا عَلَيْهِ فَاحْكُم بَيْنَهُم بِمَا أَنزَلَ اللّهُ وَلاَ تَتَّبِعْ أَهْوَاءَهُمْ عَمَّا جَاءَكَ مِنَ الْحَقِّ لِكُلٍّ جَعَلْنَا مِنكُمْ شِرْعَةً وَمِنْهَاجًا وَلَوْ شَاءَ اللّهُ لَجَعَلَكُمْ أُمَّةً وَاحِدَةً وَلَـكِن لِّيَبْلُوَكُمْ فِي مَآ آتَاكُم فَاسْتَبِقُوا الخَيْرَاتِ إِلَى اللهِ مَرْجِعُكُمْ جَمِيعًا فَيُنَبِّئُكُم بِمَا كُنتُمْ فِيهِ تَخْتَلِفُونَ (5:48) .

Hvala Allahu Uzvišenom na daru īmāna, na blagodati islāma i na ni’metu džemāta.

Samo od Allaha Svemoćnog tražimo uputu, tražimo pomoć, tražimo oprost, tražimo zaštitu od zla koje je u nama samima i od zla koje je u drugim ljudima, jer vjerujemo i znamo da onaj kojeg Allah uputi na pravi put, niko ga s tog puta ne može odvratiti, a onaj kojeg Allah ne naputi na pravi put, niko drugi ga ne može naputiti.

Onaj kojeg Allah prosvijetli svojim nurom, uvijek će nurom zračiti, a onaj kojeg Allah ne prosvijetli svojim nurom, ostat će u mraku svojih zabluda.

Mi svjedočimo da nema boga osim Allah, koji je objavio da je islam vjera Njegovog zadovoljstva: (اليوم أكملت لكم دينكم وأتممت عليكم نعمتي ورضيت لكم الإسلام دينا) – Danas sam vam upotpunio vašu vjeru, i blagodat Svoju sam vam usavršio, pa, stoga, neka znate da sam zadovoljan da vam islam bude vaša vjera! (Kur’an, 5:3).

Također, mi svjedočimo da je Muhammed, a.s., posljednji Allahov poslanik. On je naš uzor, naš miljenik, naš učitelj i naš vodič na dunjaluku do našeg uspjeha i na Ahiretu do našeg spasa, neka su Allahovi blagoslovi i mir na njega, njegovu časnu porodicu i sve njegove vjerne ashabe, koji su ga slijedili i podržavali na putu istine i pravde, i koji su se s njim borili za mir i sreću svakog čovjeka.

Neka je Allahova milosti i zadovoljstvo na sve koji su se odazvali Alejhisselamovom pozivu da prihvate vjeru islam, kao mir i sreću za sebe, svoju porodicu i svoju zajednicu.

Draga braćo i sestre,

Lijepe i drage blagodati kratko traju, ali u nama ostavljaju dubok i trajan osjećaj zadovoljstva. Ramazan je za svakog muslimana i muslimanku i lijepa i draga blagodat, koja kratko traje, ali se nikad ne zaboravlja. Tako je i sa ovogodišnjim ramazanom: tamam kad smo se navikli na ramazanske sehure, iftare, teravije i bratska druženja, ramazan odlazi. Ali, ostavlja u nama čvrtu vjeru od ibadeta posta i prosvijetljen razum od mubarek noći, koja je bolja od hiljadu mjeseci, jer nas iznova podsjeća na najljepši Allahov dar kojim je darovan ovaj svijet, a to je Kur’an Časni, kao milost i radost svjetovima. Zadnjih deset dana ramazana najavljuju da je Bajram blizu, pa stoga treba sve ramazanske obaveze ispuniti prije Bajrama kako bi nam post bio kabul i kako bi Allah bio zadovoljan sa našim slobodnim izborom da nam islam bude vjera.

A islam se, draga braćo i sestre, sastoji od tri glavna stuba: od ‘Aqīdeta (العقيدة), od Šerī’ata (الشريعة ) i od Khilāfeta (الخلافة)

‘Aqīdet ili ‘akāi’d, je skup vjerskih načela koje nosimo u srcu sa rođenjem, učimo od majke u bešici te pamtimo i čuvamo u duši još iz mekteba. Skup tih načela su: vjerovanje u Jednoga Boga, u Božje meleke, u Božje poslanike, u Božje kitabe, u Sudnji dan i vjerovanje da sve što se događa, događa se po Božijoj volji i Božijem određenju.

Ovaj skup vjerskih načela u Kur’anu se spominju pod imenom el-’urwetu-l-wuskā, (الْعُرْوَةِ الْوُثْقَىَ), to jeste „neraskidivi čvor”, u kojeg su kao jedri konci uvezani svi ljudi koji svjedoče da je Bog Jedan, da Bog nije rodio, da Bog nije rođen, da Bogu ništa i niko nije ravan te da će svi ljudi odgovarati pred Bogom za svoja djela na Sudnjemu danu: (لاَ إِكْرَاهَ فِي الدِّينِ قَد تَّبَيَّنَ الرُّشْدُ مِنَ الْغَيِّ فَمَنْ يَكْفُرْ بِالطَّاغُوتِ وَيُؤْمِن بِاللّهِ فَقَدِ اسْتَمْسَكَ بِالْعُرْوَةِ الْوُثْقَىَ لاَ انفِصَامَ لَهَا . وَاللّهُ سَمِيعٌ عَلِيمٌ .) – Nema prisile u vjeri – pravi put se jasno razlikuje od krivog puta! Onaj koji se ne povjeri šejtanu, već istinski vjeruje u Allaha – uvezan je u neraskidivi čvor, kojeg se ne može rasukati. A Allah sve čuje i sve zna. (Kur’an, 2:256). Također, Uzvišeni Allah kaže: – Onaj koji se istinski okrene Allahu i povjeri Mu se tako što je spreman da se žrtvuje za dobrobit drugoga, on se, doista, čvrsto uvezao u neraskidivi čvor, jer se na koncu sve Allahu vraća. (Kur’an, 31:22). (وَمَن يُسْلِمْ وَجْهَهُ إِلَى اللَّهِ وَهُوَ مُحْسِنٌ فَقَدِ اسْتَمْسَكَ بِالْعُرْوَةِ الْوُثْقَى وَإِلَى اللَّهِ عَاقِبَةُ الْأُمُورِ).

Dakle, prvi stub islama ‘aqīdet (čvrsto vjerovanje) je stvar svakog pojedinca i njegovog ličnog odnosa prema Stvoritelju, koji ga je stvorio i koji mu je dao moć da osjeća srcem i da misli umom o sebi i svojoj sudbini na ovom svijetu i svojoj odgovornosti za svoj život na drugome svijetu – Ahiretu.

Ibadet posta je najbolji način da osjetimo tu slast vjere u našem srcu i da okusimo tu blagodat neraskidivog čvora u našoj duši i prihvatimo ga u našem umu, kao dar Božiji i kao osjećaj uspjeha na ovome i nade u spas na drugome svijetu.

Naravno, kad postanemo duboko samosvjesni samih sebe kroz svijest o našoj ovisnosti o Stvoritelju i našoj vjeri i pouzdanju u Allahovu milost, postane nam jasno da nismo sami na ovome svijetu, već da je naš individualni uspjeh i sreća uvjetovan uspjehom i srećom ljudi sa kojima dijelimo vrijeme i prostor na ovome svijetu.

Naša individualna uvjerenja treba prevesti u stvarni život u zajednici, koja se temelji na sistemu moralnih vrijednosti kojeg nazivamo Šerī’at, kao drugi stub islama, koji nam se nudi u Kur’anu Časnom kao skup božanskih zapovijedi sa ciljem da se uspostave norme ponašanja u zajednici od kojih su najvažnije poštivanje prava svakom čovjeku na život (el-nafs), na vjeru (ed-dīn), na slobodu (el-’aql), na imetak (el-māl) i na čast (el-’ird).

Dakle, Šerī’at, su božanske norme koje uređuju odnose unutar zajednice, čiji članovi bez prisile i pri punoj svijesti prihvataju ‘akāi’d, skup vjerovanja, i shodno tome uzimaju Šerī’at, kao skup božanskih normi, koje važe od iskona čovječanstva, kao što Uzvišeni Allah kaže:

شَرَعَ لَكُم مِّنَ الدِّينِ مَا وَصَّى بِهِ نُوحًا وَالَّذِي أَوْحَيْنَا إِلَيْكَ وَمَا وَصَّيْنَا بِهِ إِبْرَاهِيمَ وَمُوسَى وَعِيسَى أَنْ أَقِيمُوا الدِّينَ وَلَا تَتَفَرَّقُوا فِيهِ كَبُرَ عَلَى الْمُشْرِكِينَ مَا تَدْعُوهُمْ إِلَيْهِ . اللَّهُ يَجْتَبِي إِلَيْهِ مَن يَشَاء وَيَهْدِي إِلَيْهِ مَن يُنِيبُ (42:13) .

وَأَنزَلْنَا إِلَيْكَ الْكِتَابَ بِالْحَقِّ مُصَدِّقًا لِّمَا بَيْنَ يَدَيْهِ مِنَ الْكِتَابِ وَمُهَيْمِنًا عَلَيْهِ فَاحْكُم بَيْنَهُم بِمَا أَنزَلَ اللّهُ وَلاَ تَتَّبِعْ أَهْوَاءهُمْ عَمَّا جَاءكَ مِنَ الْحَقِّ لِكُلٍّ جَعَلْنَا مِنكُمْ شِرْعَةً وَمِنْهَاجًا وَلَوْ شَاء اللّهُ لَجَعَلَكُمْ أُمَّةً وَاحِدَةً وَلَـكِن لِّيَبْلُوَكُمْ فِي مَآ آتَاكُم فَاسْتَبِقُوا الخَيْرَاتِ إِلَى الله مَرْجِعُكُمْ جَمِيعًا فَيُنَبِّئُكُم بِمَا كُنتُمْ فِيهِ تَخْتَلِفُونَ (5:48) .

- Allah vam propisuje, kao Šerī’at, u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo propisali Ibrahimu i Musau i Isau. Prema tome: „Ispravno svjedočite vjeru i nemojte se oko vjere dijeliti i razilazili”! Teško je onima koji Allahu druge ravnim smatraju i odbijaju da se tvome pozivu odazovu. Allah odabire za svoju vjeru onoga koga hoće i upućuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati. (Kur’an, 42:13).

- Muhammede, tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije objavljene i da im bude definitivni korektor. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se strastima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon (شِرْعَةً) i određeni put propisali (مِنْهَاجًا). A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio. Ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On onome u čemu ste se razilazili obavijestiti (Kur’an, 5:48).

Iz ovih kur’anskih ajeta se jasno razumije da Šerī’at, kao skup božanskih univerzalnih normi, kojima se propisuje ljudsko ponašanje radi mira i sigurnosti u svijetu, nije privilegija muslimana, već je to obaveza svih ljudi dobre volje, koji tvrde da vjeruju u Božiju riječ, kao moralni zakon.

No, muslimani, bez obzira na odnos drugih prema Šerī’atu, kao božanskom konceptu za ljudski život, imaju posebnu obavezu da podsjećaju čovječanstvo na univerzalne moralne vrijednosti koje su božanske, a božanske su zato što su univerzalne.

Ako nam je jasno da se islam sastoji od ‘Aqīdeta i Šerī’ata, kao dva osnovna stuba, onda je nužno da shvatimo da se ta dva stuba ne mogu ustanoviti i održati u povijesti bez trećeg stuba, a to je Khilāfet, kao kontinuitet slobodnog, savjesnog i odgovornog organiziranja i vođenja zajednice na principima ‘Aqīdeta i Šeri’ata, ali i na modelima, koje zahtjeva određeno vrijeme i mjesto.

Buharija i Muslim prenose hadis od ashaba Huzejfa bin el-Jemanija, koji kaže: – Ljudi su obično pitali Alejhisselama o mogućem dobru, a ja sam ga pitao o mogućem zlu za nas. „Božji Poslaniče, u džahilijjetu smo imali zlo pa nam Allah darova ovo dobro. Da li poslije ovog dobra ima kakvo zlo?!. „Da, bit će zla poslije ovog dobra” – odgovori je Alejhisselam. „A hoće li u tom zlu biti kakvog dobra” – upitah. „Hoće, ali i oko tog dobra bit će zabune”. „O kakvoj zabuni je riječ” – pitao sam. „Pojavit će se ljudi koji će pozivati na pravi put, ali to neće biti moj put. Nešto od onog što će govoriti ispravno je, ali je mnogo toga će biti pogrešno” – reče Allahov Poslanik. „Da li u tome ima kakvog zla” – upitah. „Da, pojavit će se ljudi koji će kao džehennemski vratari pozivati ljude, pa ko im se odazove oni će ih tamo gurnuti”- reče Allahov Poslanik. „Opišite nam te ljude, Božji Poslaniče” – rekoh. „Oni su naše krvi i govorit će našim jezikom” – reče Alejhisselam! „Božji Poslaniče šta nam preporučuješ ako nas to zadesi!? – upitah. „Držite se džemata i imama (duhovnog i moralnog autoriteta)”!…- kazao je Allahov Poslanik.

أخرج الإمامان البخارى ومسلم فى صحيحيهما من حديث حذيفة بن اليمان رضي الله عنه قال: كَانَ النَّاسُ يَسْأَلُونَ رَسُولَ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ عَنْ الْخَيْرِ وَكُنْتُ أَسْأَلُهُ عَنْ الشَّرِّ مَخَافَةَ أَنْ يُدْرِكَنِي فَقُلْتُ: يَا رَسُولَ اللهِ إِنَّا كُنَّا فِي جَاهِلِيَّةٍ وَشَرٍّ فَجَاءَنَا اللهُ بِهَذَا الْخَيْرِ فَهَلْ بَعْدَ هَذَا الْخَيْرِ مِنْ شَرٍّ؟ قَالَ: “نَعَمْ” قُلْتُ: وَهَلْ بَعْدَ ذَلِكَ الشَّرِّ مِنْ خَيْرٍ؟ قَالَ: “نَعَمْ وَفِيهِ دَخَنٌ” قُلْتُ: وَمَا دَخَنُهُ؟ قَالَ: “قَوْمٌ يَهْدُونَ بِغَيْرِ هَدْيِي، تَعْرِفُ مِنْهُمْ وَتُنْكِرُ” قُلْتُ: فَهَلْ بَعْدَ ذَلِكَ الْخَيْرِ مِنْ شَرٍّ؟ قَالَ: “نَعَمْ دُعَاةٌ عَلَى أَبْوَابِ جَهَنَّمَ مَنْ أَجَابَهُمْ إِلَيْهَا قَذَفُوهُ فِيهَا” قُلْتُ: يَا رَسُولَ اللَّهِ صِفْهُمْ لَنَا، قَالَ: “هُمْ مِنْ جِلْدَتِنَا وَيَتَكَلَّمُونَ بِأَلْسِنَتِنَا” قُلْتُ: فَمَا تَأْمُرُنِي إِنْ أَدْرَكَنِي ذَلِكَ؟ قَالَ: “تَلْزَمُ جَمَاعَةَ الْمُسْلِمِينَ وَإِمَامَهُمْ”…[متفق عليه: البخارى (3606 ، 7084)، ومسلم (1847)].

Iz ovog hadisa je jasno da nema islama bez džemata, a džemata nema bez imama, to jeste, duhovnog i moralnog autoriteta, koji je svjestan, savjestan i odgovoran za Islamsku zajednicu. Stoga je važno da čujemo i ovaj hadis Allahovog poslanika kojeg, također, prenosi Huzejfa bin el-Jeman:

- Imat ćete blagodat nubuvveta (vjerovjesništva) koliko Allah bude htio da imate, pa će vam to prestati i umjesto toga imat ćete khilafet na principu nubuvveta (vjerovjesništva) onoliko koliko Allah htjedne da imate, pa će vam to biti ukinuto da biste dobili kraljevsku nasljednu vlast, onoliko koliko Allah htjedne, pa ćete onda imati despotsku vlast, onoliko koliko Allah htjedne, a onda ćete ponovo imati khilafet kao nubuvvet – i tu je Alejhisselam zašutio.

مُسْنَدُ الإمام أحمد 17939 – قَالَ حُذَيْفَةُ: قَالَ رَسُولُ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ: “تَكُونُ النُّبُوَّةُ فِيكُمْ مَا شَاءَ اللهُ أَنْ تَكُونَ ثُمَّ يَرْفَعُهَا إِذَا شَاءَ أَنْ يَرْفَعَهَا ثُمَّ تَكُونُ خِلافَةٌ عَلَى مِنْهَاجِ النُّبُوَّةِ فَتَكُونُ مَا شَاءَ اللهُ أَنْ تَكُونَ ثُمَّ يَرْفَعُهَا إِذَا شَاءَ اللهُ أَنْ يَرْفَعَهَا ثُمَّ تَكُونُ مُلْكًا عَاضًّا فَيَكُونُ مَا شَاءَ اللهُ أَنْ يَكُونَ ثُمَّ يَرْفَعُهَا إِذَا شَاءَ أَنْ يَرْفَعَهَا ثُمَّ تَكُونُ مُلْكًا جَبْرِيَّةً فَتَكُونُ مَا شَاءَ اللهُ أَنْ تَكُونَ ثُمَّ يَرْفَعُهَا إِذَا شَاءَ أَنْ يَرْفَعَهَا ثُمَّ تَكُونُ خِلافَةً عَلَى مِنْهَاجِ النُّبُوَّةِ ثُمَّ سَكَتَ”. (صَحَّحَهُ الألباني).

Draga braćo i sestre, ovi mubarek dani ramazana su jedinstvena prilika da o svemu gore rečenom savjesno i odgovorno razmislimo i zaključimo kao muslimani koji su istinski svjesni svoje ‘Aqīde, to jeste, svoje vjere islama, koji se ne odriču svoga Šerī’ata, to jeste, svog sistema moralnih vrijednosti u odnosu na Boga i čovjeka, i koji su odlučni da imaju džemat sa vrhovnim duhovnim i moralnim autoritetom, koji je zadužen da bdije nad interesima Islamske zajednice kao zajedničkim dobrom svih muslimana – da nam nema drugog puta već da snažimo svoje zajedništvo u vjeri, moralu i djelovanju kroz Hilāfet ili Imāmet, kao treći stub islama, kojeg mi ovdje održavamo kroz slovo i duh Menšūre, koja daje pravo i obavezu reisu-l-ulemi i vrhovnom muftiji u Bosni i Hercegovini da podsjeti muslimane Bošnjake u domovini i dijaspori da je zekat farz isto kao i namaz i post, te da je davanje sadekatu-l-fitra obaveza svakog muslimana i muslimanke.

Stoga, a na temelju mojih ovlasti iz Menšūre i mojih službenih obaveza iz zakletve da ću dužnost reisu-l-uleme obavljati „savjesno i odgovorno” pred Bogom i pred ljudima, objavljujem i obavezujem sve muftije, muderrise, imame, hatibe, muallime i muallime, koji imaju našu idžāzu (ovlašćenje) da tumače islam i predstavljaju interese Islamske zajednice u domovini i dijaspori – da u svakoj prilici, a posebno imami iz mihraba i hatibi petkom sa minbera jasno i nedvosmisleno prenesu našu fetvu da su blokovi Islamske zajednice u Bosni i Hecegovini jedino ispravni dokaz za uplatu zekata i sadekatu-l-fitra, te da je zajednički fond Bejtu-l-mala Islamske zajednice jedino ispravno mjesto za izdvajanje zekata i davanje sadekatu-l-fitra. Svjesno kršenje rečene fetve o zekatu i sadekatu-l-fitra od bilo koga, koju ovim putem objavljujemo, ravno je svjesnom kršenju trećeg stuba islama, to jeste Khilāfeta, Imāmeta i Menšūre, a to znači ne poštivanje značenja i značaja ‘Aqīdeta i Šerī’ata.

Braćo i sestre, pred nama su teška iskušenja i veliki izazovi za očuvanje i razvijanje našeg vjerskog, moralnog, kulturnog i nacionalnog integriteta i zato je farz da svaki musliman i muslimanka sudjeluje u skupljanju naših duhovnih i materijalnih vrijednosti na jedno mjesto, koje će biti uvijek spremno i sposobno da pomogne onome kojem pomoć zatreba za siromašne, za nemoćne, za nezbrinute, za medresu, za fakultet, za školu, za povratak, za oporavak, za napredak naših džemata i za obnovu naših džamija.

Zajedno smo jači i otporniji, zajedno smo uspješniji i sretniji, zajedno smo pobjednici u svim bitkama za naš opstanak u našoj vjeri i na našoj zemlji.

Stoga, braćo i sestre, budimo jedno tijelo i jedna duša u Islamskoj zajednici i ne dozvolimo da nam se dragocjena energija rasipa.

Upamtite, Islamska zajednica je emanet naših predaka, pa nemoj da ga iznevjerimo; Islamska zajednica je naš sigurni bedem u odbrani naše duhovnosti i naše slobode; Islamska zajednica ne smije izdati, ne smije se predati i ne smije se udaljiti od svog naroda.

Islamska zajednica mora biti sa svojim narodom snažna i odlučna da brani njegove interese.

Allahu Svemogući, osnaži nas da ovdje i sada čuvamo i očuvamo stubove islama: ‘Aqidet, Šeri’at i Khilafet.

Allahu Sveznajući, pouči nas da budemo složni i jedinstveni u svim našim akcijama kojima se snaži naš napredak, sreća, te uspjeh na ovome i spas na drugome svijetu!

Allahu Milostivi, omili nam zajedništvo u vjeri i učini našu zajednicu snažnom i otpornom na sve izazove, koje znamo i koje ne znamo! Amin!

Ovo je jedinstvena hutba reisu-l-uleme i vrhovnog muftije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dr. Mustafe Cerića koju danas (petak rebiu-l-uhra 24, 1432/maj 27, 2011) čitaju hatibi sa mimbera svih džamija u domovini i dijaspori. Ova hutba je slobodni i moralni glas u borbi za zaštitu ljudskih prava koja su bila ugrožena udarom na vjeronauku u osnovnim i srednjim školama u Sarajevskom kantonu.

I kao što kaže jedna arapska poslovica: رُبَّ ضَارٍّ ناَفِعٌ – Neki udar može biti koristan, tako se ovih dana udar na vjeru i vjeronauku u školi doista pretvorio u našu korist, jer nas je ujedinilo u našem otporu protiv, već duže vremena, brutalnih nasrtaja na našu ljudsku čast, na naše vjersko pravo i na islamsku tradiciju Bošnjaka. Našu su šutnju i toleranciju antiislamski i islamofobični mediji uz podršku određenih centara političke moći, koji nemaju osjećaj za potrebe vjernika, shvatili kao slabost i zato nisu očekivali da će naša reakcija na njihovu akciju da nas vrate u mračno doba dvadesetog stoljeća biti tako snažna, jedinstvena i beskompromisna. Da, tako je. Nije srednji vijek najmračnije doba u ljudskoj povijesti, već je dvadeseto stoljeće najmračnije doba u ljudskom pamćenju. Oni kojima to još uvijek nije jasno neka pročitaju knjige uglednih autora sa svjetskih priznatih univerziteta, koji sve jasnije i glasnije govore o tome da je baš dvadeseto stoljeće bilo najmračnije doba u ljudskom djelovanju zbog Hirošime i Nagasakija, zbog fašizma i boljševizma, zbog holocausta i genocida, zbog utopističkog i bezbožničkog svjetonazora, zbog čovjekovog krivog vjerovanja da je život moguć bez Allaha, ili kao da Allaha nema, zbog čovjekove umišljenosti da može zamijeniti Stvoritelja, jer je, kako se kaže u Kur’nu Časnom (90:5-7): – Čovjek mislio da je svemoćan, jer je mnogo uložio da bi nad svim vladao, jer je mislio da ga niko ne vidi!

(أَيَحْسَبُ أَنْ لَنْ يَقْدِرَ عَلَيْهِ أَحَدٌ. يَقُولُ أَهْلَكْتُ مَالاً لُبَداً. أَيَحْسَبُ أَلَمْ يَرَهُ أَحَدٌ)

Pokazalo se ipak da čovjek ne samo da nije svemoćan, već je nemoćan da održava red i mir na zemlji bez vjere u Boga, koja zahtjeva moralnu odgovornost, koja nadilazi ljudsku sebičnost. Nažalost, naš narod je platio visoku cijenu lažnog svjetonazora i zato smo danas tako odlučni da nas više nikad niko ne može vratiti u tu neizvjesnost. To kažemo zato što smo mi vjernički narod, koji čuva uspomene na svijetle primjere ljudi koji su nosili i pronosli svijetlo vjere i morala i u mračnim vremenima, poput mostarskog muftije Džabića, reisa Čauševića, Mehmeda Handžića, Kasima Dobrače, Husejna Đoze, Ahmeda Smajlovića, i mnogih drugih.

Kao što su bili njima i nama su lijepi uzori (أُسْوَةٌ حَسَنَة), Allahovi vjerovjesnici Nuh, Ibrahim, Musa, Isa i Muhammed, alejhim selām edžme’īn. Primjeri njihovog života su slični životnom iskustvu našeg naroda u prošlom stoljeću. Nuh, a.s., je nastojao uvjeriti svoga sina da ostane u očevoj lađi, da ne ide tamo gdje za njega nema spasa pa makar se popeo na najviše brdo. No, Nuhov sin nije poslušao svoga oca i zato ga ni najviši vrh brda nije spasio.

Nije li tako bilo i sa mnogim sinovima iz našeg naroda kada su ih očevi zvali da ostanu u vjeri svojih pradjedova, da ne idu tamo gdje im nema spasa, pa makar se popeli na najviši vrh ovozemaljske vlasti.

Ibrahim, a.s., je zvao svoga oca Azara da napusti širk (mnogoboštvo) i da prihvati tevhīd (jednoboštvo), jer Bog je Jedan, jer Bog nije rodio i rođen nije, jer Bogu ništa i niko nije ravan.

Nije li tako danas i sa mnogim roditeljima u našem narodu, kojima djeca govore da im nedostaje vjera u kojoj je spas za sva vremena.

I Musaov, a.s., primjer je nama pouka. Shvativši da je podaništvo najgore poniženje za čovjeka, Musa, a.s., se borio za slobodu svoga naroda i hrabrio ga da se ne boji tiranina. Neki su to srcem prihvatali, neki su kalkulirali, a neki su od straha ili od nemorala govorili: فَاذْهَبْ أَنتَ وَرَبُّكَ فَقَاتِلاَ إِنَّا هَاهُنَا قَاعِدُونَ – Hajde ti i Gospodar tvoj pa se borite, mi ovdje ostajemo. (5:24)

Nije li isto tako stanje i danas među nekim između nas koji kažu: “Hajde vi i vaša vjera pa se borite, mi imamo našu ideologiju i ostajemo sa našim prijateljima.”A zna se da su ih ti njihovi prijatelji ostavili kad im je bilo najteže.

Isa, a.s., je simbol ljubavi prema čovjeku zato što mu je Uzvišeni Allah rekao da za sebe kaže svim ljudima: وَالسَّلاَمُ عَلَيَّ يَوْمَ وُلِدْتُ وَيَوْمَ أَمُوتُ وَيَوْمَ أُبْعَثُ حَيًّا – Ja sam mir od rođenja do smrti i na dan mog proživljenja. (19:33)

Nisu li to prave riječi i za naš narod u cjelini, koji zlo ne misli, koji je za mir od rođenja do smrti i koji vjeruje u svoje proživljenje u miru i radosti za sve svjetove.

Posljednji Allahov Poslanik Muhammed, a.s., je radost i milost svim svjetovima pa iz njegovog ljudskog i vjerovjesničkog života možemo najviše naučiti zato što je njegov Sunnet sličan sudbini našeg naroda.

Gotovo svi ovozemaljski izazovi koje je živio i preživio naš narod slični su izazovima koje je živio i preživio naš Pejgamber Muhammed, alejhisselam. Od napuštenosti do zbrinutosti u zajednici, od razočarenja do divljenja u borbi za istinu i pravdu, od nesloge do jedinstva u vjeri i ljubavi, od progona do povratka domu svome, od žalosti do radosti u beskrajnoj Allahovoj milosti – sve su to bila pejgamberova stanja, kao što su i sadašnja stanja u našem narodu. Stoga treba da su nam jasne ove kur’anske poruke: – Svakom pripada ono što zaradi! – Onaj koji bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga, a onaj koji bude uradio koliko trun zla – vidjet će ga! – Niko nije kriv za tuđi grijeh! – Vjernici su braća i zato treba da žive i rade složno u spoznaji da su odgovorni pred Uzvišenim Bogom.

Nije li, stoga, vrijeme da jedni drugima pogledamo u oči i da svi zajedno zaključimo: – Tražili smo snagu… i Allah nam je dao poteškoće koje su nas osnažile. Tražili smo mudrost…. i Allah nam je dao probleme koje treba da riješimo. Tražili smo bogatstvo…i Allah nam je dao mozak i tijelo da možemo raditi. Tražili smo hrabrost….i Allah nam je dao prepreke koje treba da savladamo. Tražili sam ljubav… i Allah nam je dao ljude kojima treba pomoći. Tražili smo pomoć… i Allah nam je dao prilike da se dokažemo. Nismo dobili ništa od onoga što smo tražili… ali dobili smo sve što nam je potrebno.

Sinovi su dobili ono što im je potrebno – Nuhovu lađa spasa, koju ne smiju napustiti ni po koju cijenu, jer za njih nema drugog spasa.

Očevi su dobili ono što im je potrebno – Ibrahimovu poruku da sinovi treba da nauče svoje očeve kako se vjeruje i kako se postiže uspjeh na ovome i spas na drugome svijetu.

Narod je dobio ono što mu je potrebno – Musaovu hrabrost da se bori za svoja prava i slobodu da misli svojom glavom, da govori svojim jezikom i da se bori protiv straha od tiranina.

Islamska zajednica je dobila ono što joj potrebno – Isaov mir i ljubav u svojim redovima, među imamima i džematlijama, među muderisima i učenicima, među hatibima i vjeroučiteljima. Napad na našu vjeru i ljudsku čast ujedinio nas je više nego ikada od Sarajeva do Novog Pazara, te od Zagreba, Ljubljane, Kosova i Skoplja, pa sve do Sidneja, Čikaga, Berlina i Beča.

Svi muslimani Bošnjaci ma gdje bili danas su jedna i jedinstvena duša u odbrani svoga prava i slobode da im se vjera ne osporava nikad i nigdje. Odlučni su da ih se ne tjera u ilegalu, jer hoće, znaju i mogu učiti svoju djecu pravim vrijednostima vjere i morala u javnim školama u duhu viševjekovne tradicije suživota i tolerancije sa svim ljudima dobre volje.

Prilika je ovo da pozovemo sve prvake u bošnjačkom narodu da se okupe oko zajedničkog cilja, a to je moralna obnova našeg naroda i vraćanje nade u bolju i sigurniju budućnost nakon teških iskušenja. Naš narod zaslužuje da ga se poštuje i da ga predstavljaju pošteni, hrabri i mudri ljudi u vjeri, kulturi i politici kako bi bio siguran da mu se više nikad neće ponoviti genocid.

Dakako, nije nevažno da ovdje spomenemo i jučerašnje hapšenje osumnjičenog za ratne zločine nad našim narodom Ratka Mladića. Važno je da podijelimo zadovoljstvo sa žrtvama genocida te da izrazimo zahvalnost svim poštenim organizacijama i pojedincima u domovini i svijetu, koji su pridonijeli da istina pobijedi laž i da pravda savlada nepravdu.

No, najvažnije od svega je Muhamedova, a.s., pouka da nikad ne zaboravimo odakle smo i ko smo u svojoj vjeri, u svojoj porodici, u svom domu i domovini. Mi nikada ne smijemo odustati od povratka tamo odakele nas progone zadnjih stotinu godina.

Mi moramo čvrsto vjerovati u dan kada ćemo se svi skupiti na jedno mjesto ma koliko bili trenutno razasuti po bijelome svijetu.

Mi imamo pravo na svoje mjesto pod suncem na Balkanu i u Europi kao i svi drugi narodi.

Mi imamo pravo i obavezu da sanjamo o našoj budućnosti u kojoj ćemo imati sve što imaju i drugi narodi na Balkanu i Europi u vjerskom, nacionalnom, kulturnom, državnom i međunarodnom smislu.

Mi imamo razlog da kažemo cijelome svijetu da se nikog osim Boga ne bojimo i zato treba da nas tako drugi shvate i prihvate.

Mi se moramo učuti bratskoj solidarnosti uvijek i na svakom mjestu, posebno danas kad našu pomoć trebaju naša braća u Sandžaku, odnosnu u Novom Pazaru, gdje je poplava pogodila stotine porodica.

Stoga, kao što je i najavljeno danas je u svim džamijama u domovini i dijaspori organizirana sergija za pomoć Novom Pazaru i zato vas pozivam da svako prema svojim mogućnostima pruži ruku pomoći našoj braći u Sandžaku uz našu dovu da im Allah Uzvišeni dadne sabur i selamet.

Želimo da naša braća u Sandžaku znaju da smo mi sa njima u njihovoj muci kao što su i oni uvijek bili s nama u našoj nevolji.

Bože Svemoćni, ako pogriješimo, podari nam snagu Ademovog (a.s.) pokajanja;

Ako nas zadesi nesreća, pouči nas Nuhovoj (a.s.) lađi spasa;

Ako nas zamrači krivovjerje, osvjetli nam put Ibrahimovim (a.s.) pravovjerjem;

Ako nas uhvati strah od silnika, osposobi nas Musaovom (a.s.) pravdom;

Ako nam se ponudi mržnja, spasi nas Isaovom (a.s.) ljubavlju;

Ako budemo protjerani iz domova naših, osnaži nas Muhamedovom (a.s.) željom za povratkom domovima našim.

Bože Milostivi, ujedini naša srca u humanosti.

Učvrsti korake naše u istini i pravdi.

Bože Pravedni, molimo Te da nasilnicima oduzmeš mač, a slabima da podariš moć vjere u istinu i pravdu. Amin!

Odmah na početku, potrebno je da kratko definišemo avret, tj. golotinju? Ulema definiše avret kao “ono što je zabranjeno otkriti od tijela, kod žene i muškarca.” Kod žene je avret sve osim lica i šaka, a kod muškarca je avret od pojasa do ispod koljena.

Kur’an je ženi propisao pristojno odijevanje i pokrivanje koje ni u kom slučaju ne smije izazvati muškarca i koje je u isto vrijeme zaštita ženine časti, ali i garant očuvanja moralnih vrijednosti društva.

Kaže Allah, dž.š., u 26. ajetu Sure Al-A’raf:

“يَا بَنِي آدَمَ قَدْ أَنزَلْنَا عَلَيْكُمْ لِبَاسًا يُوَارِي سَوْءَاتِكُمْ وَرِيشًا وَلِبَاسُ التَّقْوَىَ ذَلِكَ خَيْرٌ ذَلِكَ مِنْ آيَاتِ اللّهِ لَعَلَّهُمْ يَذَّكَّرُونَ” (سورة الأعراف: 26)

”Sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali odjeća bogobojaznosti je najbolja. To su Allahovi ajeti, kako bi oni bili opomenuti” (Suretu Al-A’raf, 26)

Kaže Allah, dž.š., u 59. ajetu Sure Al-Ahzab:

“يَا أَيُّهَا النَّبِيُّ قُل لِّأَزْوَاجِكَ وَبَنَاتِكَ وَنِسَاء الْمُؤْمِنِينَ يُدْنِينَ عَلَيْهِنَّ مِن جَلَابِيبِهِنَّ ذَلِكَ أَدْنَى أَن يُعْرَفْنَ فَلَا يُؤْذَيْنَ وَكَانَ اللَّهُ غَفُورًا رَّحِيمًا” (سورة الأحزاب: 59)

“O Vjerovjesniče, reci svojim suprugama i kćerima svojim i ženama vjernika da spuste haljine svoje niza se! Tako će se najlakše prepoznati, pa neće napastvovane biti. A Allah prašta i samilostan je.” (Suretu Al-Ahzab, 59)

U 30. i 31. ajetu Sure En-Nur, Allah, dž.š., naređuje obaranje pogleda i islamsko oblačenje:

“قُل لِّلْمُؤْمِنِينَ يَغُضُّوا مِنْ أَبْصَارِهِمْ وَيَحْفَظُوا فُرُوجَهُمْ ذَلِكَ أَزْكَى لَهُمْ إِنَّ اللَّهَ خَبِيرٌ بِمَا يَصْنَعُونَ” (30) “وَ قُل لِّلْمُؤْمِنَاتِ يَغْضُضْنَ مِنْ أَبْصَارِهِنَّ وَيَحْفَظْنَ فُرُوجَهُنَّ وَلَا يُبْدِينَ زِينَتَهُنَّ إِلَّا مَا ظَهَرَ مِنْهَا وَلْيَضْرِبْنَ بِخُمُرِهِنَّ عَلَى جُيُوبِهِنَّ…”(31) (سورة النور: 30 -31)

“Reci vjernicima da obore svoje poglede i da vode brigu o svojim stidnim mjestima; to im je bolje, jer Allah zaista zna ono što oni rade!”(30) “I reci vjernicama da obore svoje poglede, da čuvaju svoje poštenje, da ne pokazuju od svojih ukrasa osim one vanjske i da spuste pokrivače svoje niz grudi svoje!!!”(31) (Suretu En-Nur, 30-31)

Allah, dž.š., zabranjuje razgolićavanje i svrstava ga u red velikih grijeha. To je grijeh koji uništava užu i širu društvenu zajednicu i koji za sobom nužno povlači i druge velike grijehe, u koje na prvom mjestu spada blud (zinaluk), a ovaj grijeh uzima sve više maha.

Zbog ogromnih štetnih posljedica po muslimane i cijelo čovječanstvo, Allah, dž.š., je dao jasno uputstvo za one razumom obdarene, kako treba da se odijevaju da ne bi na sebe navukli Njegovu srdžbu.

Islam poziva na moralnu čistotu i od svojih sljedbenika traži da maksimalno vode računa o svom izgledu, načinu odijevanja i ukrašavanju te da izbjegavaju sve što bi moglo prouzrokovati neugodnost pojedincima sa kojima dolaze u kontakt i zajednici ili krugu ljudi u kome se kreću.

Islam nalaže muslimanu da pokrije intimne dijelove tijela, jer se svako razumno biće stidi pokazivati ih, čime se razlikuje od životinja. Poslanik, s.a.v.s., podučava svoga ashaba na slijedeći način:

عَنْ بَهَزِ بْنِ حَكِيمٍ عَنْ أَبِيهِ عَنْ جَدِّه: قُلْتُ: “يَا رَسُولَ اللّهِ، عَوْرَاتُنَا مَا نَأْتِي مِنْهَا وَ مَا نَذَرُ؟” قَالَ: “إِحْفَظْ عَوْرَتَكَ إِلاَّ مِنْ زَوْجَتِكَ أَوْ مِمَّا مَلَكَتْ يَمِينُكَ!” فَقَالَ: الرَّجُلُ يَكُونُ مَعَ الرَّجُلِ؟” قَالَ:إِنِ اسْتَطَعْتَ أَنْ لاَ يَرَاهَا أَحَدٌ فَافْعَلْ!” قُلْتُ: “وَ الرَّجُلُ يَكُونُ خَالِيًا؟” قَالَ: “فَاللَّهُ أَحَقُّ أَنْ يَسْتَحْيَا مِنْهُ.” (أحمد)

Prenosi Behez ibn Hakim od oca i djeda: “Pitao sam: “Allahov Poslaniče, šta bi trebali sakriti, a šta pokazati od intimnih dijelova tijela?” On je odgovorio: “Krij intimne dijelove tijela od svakog osim od svoje supruge ili one žene koja je u tvojoj vlasti.” Rekoh: “Allahov Poslaniče, a šta ako se dogodi da ljudi žive zajedno?” On uzvrati: “Potrudi se, ako ikako možeš, da ti avret niko ne vidi.” Ja onda rekoh: “A ako nema nikoga (ako je čovjek sam)?” Odgovori: “Najpreče i najpotrebnije je osjećati stid pred Allahom!” Odgovorio je on.” (Ahmed)

Poslanik, s.a.v.s., podučava ashabe o malim predznacima Sudnjega dana, koje on nije doživio, ali koje mi preživljavamo danas:

عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُ أَنَّ النَّبِيَّ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَ سَلَّمَ قَالَ: “صِنْفَانِ مِنْ أَهْلِ النَّارِ لَمْ أَرَهُمَا بَعْدُ: رِجَالٌ مَعَهُمْ سِيَاطٌ كَأَذْنَابِ الْبَقَرِ يَضْرِبُونَ بِهَا النَّاسَ، وَ نِسَاءٌ كَاسِيَاتٌ عَارِيَاتٌ مَائِلَاتٌ مُمِيلاَتٌ عَلىَ رُؤُوسِهِنَّ كَأَسْنِمَةِ الْبُخْتِ الْمَائِلَةِ، لَا يَدْخُلَنَّ الْجَنَّةَ وَ لاَ يَجِدُ ريِحَهَا، وَ إِنَّ رِيحَهَا لَيُوجَدُ مِنْ مَسِيرَةِ كَذَا وَ كَذَا.” (مسلم)

Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Dvije vrste ljudi su stanovnici džehennema, a ja ih još nisam vidio: silnici, u čijim su rukama bičevi debljine kravljih repova, kojima tuku svijet, i žene koje nose prozirnu odjeću kao da su gole, koje okreću lice od Allahovih naredbi i sklone su zlim djelima, a glave njihove su im kao grbe deva. Takve žene neće ući u džennet, niti će osjetiti njegov miris, a njegov miris se daleko širi na sve strane.” (Muslim)

Poruka hadisa je veoma jasna i mi, draga braćo, preživljavamo oba predznaka pomenuta u hadisu; nasilni pojedinci muče i ubijaju nevine ljude, a žene se natječu u neislamskoj i razvratnoj nošnji, da joj slične kroz historiju nije bilo. Koliko majki i očeva kupuju svojim kćerkama neislamsku odjeću, a kada god to rade, neka imaju na umu da djeci, pa i sebi kupuju džehennemsku odjeću. Koliko majki govori: “Sa svijetom! Još je mlada. Neka se provede dok je mlada! Šta joj fali!” i slično. Takve majke su nesvjesno neprijatelji svoje djece.

Jedne prilike su neke žene iz plemena Benu Temim ušle kod Aiše, r.a., u providnoj odjeći, pa im ona reče: ”Ako ste vjernice, to nije nošnja muslimanki.”

Druge prilike je ušla jedna mlada djevojka sa prozirnom odjećom, pa joj Aiša, r.a., rekla: ”Ne vjeruje u Suru En-Nur žena koja se tako oblači.”

Poslanik, s.a.v.s., nas podučava riječima:

عَنْ أَبِي مَنْصُورٍ الْبَدْرِي أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَ سَلَّمَ قَالَ: “إِنَّ مِمَّا أَدْرَكَ النَّاسُ مِنْ كَلاَمِ النُّبُوَّةِ الْأُولَى: “يَا ابْنَ آدَمَ إِذَا لَمْ تَسْتَحْيِ فَاصْنَعْ مَا شِئْتَ.”

Prenosi Mensur El-Bedri da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Od onoga što je doprlo do ljudi od prošlih poslanika je: “Sine Ademov (čovječe), ako se ne stidiš, radi što hoćeš!”

Kada muslimani zapostave Allahove zakone i predaju se strastima i prohtjevima, kada skrenu s pravog puta, Allahov zakon je da će se pojaviti negativnosti i život baziran na grijesima i lošim djelima.

Pad morala, pojava prostitucije, nedolično odijevanje i ponašanje, sve to vodi ka negativnim posljedicama. Nestaje stida, gube se ispravni parametri vrednovanja stvari i pojava, gubi se snaga i na kraju slijedi propast.

Najopasnija posljedica grijeha je nestanak stida tako da grješnik počinje javno da griješi, a Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Svim pripadnicima mog ummeta bit će oprošteno osim onima koji javno čine grijehe. U javne grijehe ubraja se i ono što čovjek uradi noću pa ga Allah pokrije, a on ujutro kaže: ‘O ti, sinoć sam radio to i to.’ Gospodar mu tokom noći sakrio sramotu njegovu, a on ujutru otkriva ono što mu je Allah prekrio.” (Buharija i Muslim)

Braćo, danas je na sceni opći moralni sunovrat, koji se ogleda i u masovnom razgolićavanju velikog broja djevojaka i žena, koje se natječu u otkrivanju svega što se otkriti može, a što se otkriti ne smije, koje otkrivaju stomake, leđa i grudi i koje liče na sve drugo osim na insane. One u svome razgolićavanju prednjače ispred drugih naroda i misle kako su savremene i privlačne, a ne znaju jadnice i bijednice da će one, oni i one koji ih oblače, oni koji se sa njima vucaraju i koji ih strasno gledaju biti džehennemsko gorivo. Zbog svega toga se trebamo bojat Allahove, dž.š., kazne, a prije nas su uništeni mnogi narodi koji su činili slične grijehe!

Braćo, vratimo se islamu i islamskim vrijednostima, posavjetujmo naše supruge, naše kćeri, našu djecu, učinimo sve da se oblače u skladu sa islamskim propisima i trudimo se da te istine prenesemo i svim drugim muslimanima!

Molim Allaha, dž.š., da nas učvrsti na putu islama, da nam pomogne da sačuvamo svjetlo islama, da nas sačuva nemorala, da nas ne iskuša sa nasiljem nasilnih vladara i ne iskuša nas sa onim što nećemo moći podnijeti, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas uvede u džennete u društvu sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima! Amin, ya rabbel-alemin! we ekulu kawli haza…

أَلَمْ نَجْعَل لَّهُ عَيْنَيْنِ وَلِسَانًا وَشَفَتَيْنِ وَهَدَيْنَاهُ النَّجْدَيْنِ فَلا اقْتَحَمَ الْعَقَبَةَ ” Zar mu nismo dali oka dva, i jezik i usne dvije, i dobro i zlo mu objasnili? Pa, zašto on na blagodatima zahvalan bio nije?“ (El-Beled, 8-11)

Braćo, jezik kao organ je veoma mali, ali ipak ima izuzetno veliku ulogu, obavezu i posljedice u našem životu. Zato čovjek svojim govorom, naprosto, otvara džennetska ili džehennemska vrata. Nekada ćemo naići na osobe koje krase vjera, pobožnost i druge vrline, ali jezikom devalviraju ili uništavaju svoja dobra djela. Vjernik, musliman, prije nego izgovori neku riječ, obavezno razmisli o njenim eventualnim posljedicama. Spominje se da je Ebu Bekr r.a. imao običaj stavljati kamenčiće u usta kako bi što manje govorio.

Da, braćo, Ebu Bekr r.a. je bio svjestan riječi Uzvišenog Allaha koji u suri Kaf u 18. ajetu kaže:

مَا يَلْفِظُ مِن قَوْلٍ إِلاَّ لَدَيْهِ رَقِيبٌ عَتِيدٌ ” On ne izusti ni jednu riječ, a da pored njega nije prisutan Onaj koji bdije.“ Zato je Allah s.w.t. pohvalio i nagovjestio uspjeh onima koji se udaljavaju od beskorisna govora kazavši: قَدْ أَفْلَحَ الْمُؤْمِنُونَ الَّذِينَ هُمْ فِي صَلاتِهِمْ خَاشِعُونَ وَالَّذِينَ هُمْ عَنِ اللَّغْوِ مُعْرِضُونَ ” Ono što žele, vjernici će postići, oni koji namaz svoj ponizno obavljaju, i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju…“ (El-Mu’minun, 1-3) Nezaobilazno je govoriti o ovoj temi, a ne spomenuti riječu Allaha dž.š., koje smo spominjali u nekoj od prošlih hutbi, u kojima stoji:

أَلَمْ تَرَ كَيْفَ ضَرَبَ اللَّهُ مَثَلاً كَلِمَةً طَيِّبَةً كَشَجَرَةٍ طَيِّبَةٍ أَصْلُهَا ثَابِتٌ وَفَرْعُهَا فِي السَّمَاء تُؤْتِي أُكُلَهَا كُلَّ حِينٍ بِإِذْنِ رَبِّهَا وَيَضْرِبُ اللَّهُ الأَمْثَالَ لِلنَّاسِ لَعَلَّهُمْ يَتَذَكَّرُونَ وَمَثَلُ كَلِمَةٍ خَبِيثَةٍ كَشَجَرَةٍ خَبِيثَةٍ اجْتُثَّتْ مِن فَوْقِ الأَرْضِ مَا لَهَا مِن قَرَارٍ يُثَبِّتُ اللَّهُ الَّذِينَ آمَنُواْ بِالْقَوْلِ الثَّابِتِ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَفِي الآخِرَةِ وَيُضِلُّ اللَّهُ الظَّالِمِينَ وَيَفْعَلُ اللَّهُ مَا يَشَاء “ Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi, a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili. A ružna riječ je kao ružno drvo: iščupanom drvetu s površine zemlje nema opstanka. Allah će vjernike postojanom riječju učvrstiti i na ovom i na onom svijetu, a nevjernike će u zabludi ostaviti; Allah radi šta hoće.” (Ibrahim, 24-27)

قد مر النبي – صلى الله عليه وسلم – بامرأة تبكي عند قبر ، فقال لها : ( اتقي الله واصبري ، قالت : إليك عني فإنك لم تصب بمصيبتي ، ولم تعرفه ، فقيل لها : إنه النبي – صلى الله عليه وسلم – ، فأتت باب النبي – صلى الله عليه وسلم – فلم تجد عنده بوابين ، فقالت : لم أعرفك ، فقال : إنما الصبر عند الصدمة الأولى ) رواه البخاري

Jedne prilike je Allahov Poslanik, s.a.v.s., naišao pored jedne žene koja je plakala nad nečijim kaburom, pa joj reče: “Boj se Allaha i strpi se!” Na to mu ona odgovori: “Idi od mene! Ti nisi pogođen mojom nesrećom, niti je poznaješ!” Kada su joj rekli da je to bio Allahov Poslanik, s.a.v.s., otišla je do vrata njegove kuće i ne zatekavši nikoga od njegovih ukućana obrati mu se riječima: “Allahov Poslaniče, nisam te prepoznala!” Poslanik, s.a.v.s., reče: “Pravi sabur je onaj pri prvom udarcu!” (Buharija) Pogledajte, braćo, šta sve nepromišljen govor može prouzrokovati?

Pametan čovjek mora se držati šutnje sve dok njega ne uhvati govor. Koliko je onih koji su se pokajali što su govorili, a malo je onih koji su se zbog šutnje kajali. H. Alija r.a. veli: „Nikad se nisam pokajao kad sam šutio“.

Braćo, deset je osobina jezika koje pametan treba znati i koje treba rasporediti na pravo mjesto.To su:

Sredstvo izražavanja, svjedok koji govori osječanja, ono što daje odogovor, sudija koji drži govor, zagovornik koji iskazuje potrebe, onaj koji opisuje i približava stvari, žetelac koji odnosi mržnju, protivnik koji privlači ljubav, zabavljač koji jača srca i ono što snaži čovjeka i odstranjuje tugu.

Kaže se da kada je Junus a.s. izašao iz utrobe kita, nije skoro ništa govorio. Upitaše ga: „Zar neznaš govoriti?“, a on kaza: „Govor me je i bacio u utrobu kita.“

Imami-Šafija, Allah mu se smilovao, veli: „Kada budete htjeli govoriti, razmislite o tome što će te reći. Ako u tome bude koristi, pričajte. A ako postoji sumnja, nemojte govoriti sve dok se ne ukaže potreba.“

قال رسول الله صلى الله عليه وسلم:” إذَا أَصبَحَ ابنُ ءادَمَ فإنَّ الأَعضَاءَ كُلَّهَا تُكَفِّرُ اللّسَانَ فتَقُولُ اتّقِ اللهَ فِيْنَا فإنَّمَا نَحنُ بِكَ فإنِ استَقَمتَ استَقَمنا وإنِ اعْوَجَجْتَ اعْوَجَجْنَا “رواه الترمذي. قولُه تُكفِّرُ اللّسانَ أي تَذِلُّ وتخضَعُ لَهُ، فإنَّمَا نحنُ بِكَ أي نَستَقِيمُ ونَعوَجُّ تَبعًا لَكَ

Rekao je Poslanik, s.a.v.s.: “Kada čovjek osvane, svi organi tijela napadaju jezik, govoreći: “Boj se Allaha i zbog nas, jer smo mi s’ tobom! Ako budeš dobro činio i mi ćemo biti dobri, a ako skreneš i mi ćemo skrenuti!” (Tirmizija)

ولقد أوصى النبي صلى الله عليه وسلم عقبة بن عامر، حين قال: يا رسول الله! ما النجاة؟ فقال له صلى الله عليه وسلم: أمسك عليك لسانك

Od Ukbe ibn-Amira se prenosi da je upitao Poslanika, a.s.: “Allahov Poslaniče! U čemu je spas?, a on mu savjetovajući ga odogovori: “Čuvaj svoj jezik“! (Et-Tirmizi)

Kaže se: „Sakupila se četiri mudraca. Prvi reče: „Lakše mogu odbraniti ono što nisam rekao nego ono što sam rekao.“

Drugi kaza: „Bolje je da se kajem za ono što nisam rekao nego za ono što sam rekao.“

„Kada izgovorim riječ, ona mene posjeduje. Kada je ne izgovorim, ja posjedujem nju“, kaza treći.

Četvrti reče: „Čudan mi je onaj ko izgovori nešto što, ako se čuje, šteti mu, a ako se ne čuje, ne donosi mu nikakvu korist.“

Braćo, završit će mo današnju hutbu riječima Muhammeda s.a.w.s. koji kaže:

إن العبد ليتكلم بالكلمة من رضوان الله لا يلقي لها بالا ؛ يرفعه الله بها درجات ، وإن العبد ليتكلم بالكلمة من سخط الله لا يلقي لها بالا ؛ يهوي بها في نار جهنم

„Čovjek, zbilja, nekada rekne nešto Allahu milo, a i ne obrati pažnju na te svoje riječi, no Allah ga zbog njih uzdigne za mnoge stepene, a nekada rekne što je Allahu mrsko i ne obrati pažnju na te riječi, a zbog njih će biti u Džehennem strovaljen.“ (Buharija)

Braćo, čuvajmo naš jezik, vodimo računa šta govorimo. Lijepu poruku sa sobom nosi jedna arapska poslovica u kojoj stoji: „Rane od koplja će zacijelit, ali rane od jezika nikada!“

Molim Allaha dž.š. da očisti naša srca i jezike od ružnih misli i govora! Amin ya rabbel-alemin. We ekulu kawli haza…

Jönköping 2011-05-06                     Hatib: Mesud ef. Muhić

Braćo, među prvim i najvažnijim zadačama svakog čovjeka na ovom svijetu je da shvati ko je, šta je, odakle potiće, zašto je ovdje na ovome svijetu, kuda ide poslije i gdje mu je kraj. Mudri i razumni ljudi, koji su shvatili bit svoga postojanja govore: رَبَّنَا مَا خَلَقْتَ هَذَا بَاطِلاً سُبْحَانَكَ فَقِنَا عَذَابَ النَّارِ „Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri! (Ali Imran, 191) A ko su uistinu ti koji su shvatili bit svoga postojanja? To su oni koje je Uzvišeni Allah opisao u početku predhodnoga ajeta kada je kazao: الَّذِينَ يَذْكُرُونَ اللَّهَ قِيَامًا وَقُعُودًا وَعَلَىَ جُنُوبِهِمْ وَيَتَفَكَّرُونَ فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ „Oni koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju.“

Braćo, svaki istinski sljedbeni Šehadeta uvjeren je ubijeđen u život na budućem svijetu koji je samo nastavak ovozemaljskog, pa se cijeli život priprema za smrt i ahiret znajući da je ahiret neminovan. Islam je sa svim svojim propisima i zabranama usmjeren na to da poduči čovjeka kako će razumno iskorisitit amanet života i sačuvati svoju dušu od loših postupaka kako bi mogla uživati u vječnom Allahovom zadovoljstvu. On poučava muslimane kako će se ponašati u svim životnim situacijama, pa i u onim najdelikatnijim kao što je smrt. Međutim, braćo, zbog zaokupljenisti dunjalukom, malo je onih koji misle na rastanak sa najmilijim. Taj rastanak neumitno dolazi i za taj čas pametni se itekako pripremaju kao bi smirene duše i sa osmijehom zatvorili svoje oči i napustili ovaj svijet. Rahmetli Munir Gavrankapetanović je u samom početku svoga djela: „Snagom vjere do savršenstva duše“, kazao jako poučno: „Čovjeće, nalaziš se u svijetu koji te okružuje u svoj svojoj čudesnoj raznolikosti. Na svakom koraku susrećeš život koji nastaje, traje i gasi se. Smrt, nijemi svjedok čuda, svakodnevno, u svim mogućim oblicima prolazi, bliže ili dalje, pored tebe. Kao da te želi upozoriti na ozbiljnost svih događaja koji se zbivaju.

Zastaje ti dah pred sitnim bićima, koja otkrivaš mikroskopom, diviš se letu ptice, neumornom i plodonosnom radu pčele. Nemaš dovoljno riječi kojima iskazuješ svoje čuđenje pred složenošću mozga ili neshvatljivom građom ljudskog oka. Razmišljaš u noći o beskrajnim nebeskim prostorima, kad se pred tobom na vedrom nebu ukaže bez¬broj zvijezda. Razmišljaš o ogromnim nebeskim tijelima, koja nepogrešivo i tačno plove kroz svemir u začuđujućoj tajnovitoj harmoniji. Vjerovatno, bar mišlju, pokušavaš da se upustiš u prostore vremena, svemira i svega onog što se nalazi iza toga. Posigurno se pitaš: šta je to vrijeme? Otkada i dokada je sve ovo, sav ovaj život koji nas okružuje? Pitaš se otkuda dolaziš i kuda ideš. Pokušavaš prodrijeti u bit i smisao beskonačnog. Ali zastaješ, zastaješ, kao što su bezbrojni mnogi prije tebe zastajati umom i mišlju svojom. Zastaješ, kao što će ubuduće bezbrojni zastajati. Um čovječiji zastao je pred zastorom koji se ne može proći. Iza njega je tajna, vječni nijemi zid, neprekidna šutnja. Osjećaš, sigurno, usamljenost, napuštenost, možda izgubljenost u bespuću neznanja i nerazjašnjivih tajni. Možda te hvata strah pred neizvjesnošću života, pred čudom smrti i nezaobilaznim grobom koji sve ljude, pa i tebe očekuje… Međutim, znaj, sigurno znaj: niko nije napušten, niko nije sam, niko nije izgubljen…”. (Ovo djelo srdačno svima preporučujem na čitanje).

Braćo, poznato nam je da život djeteta-novorođenčeta počinje plačem, dok se svi oko njega raduju i smiju, a kada odlazi sa ovoga svijeta onda se za njim plače i jeca. Da, mi se radujemo novorođenčetu, jer volimo djecu, volimo evlad. A ako malo bolje porazmislimo i prisjetimo se naše obaveze i odgovornosti prema njemu, kao i kušnji kroz koje će novorođenče proći kroz život na ovom svijetu, onda bi smo se u najmanju ruku trebali zamisliti kako ga odgojiti i izvesti na selamet. Ukoliko našu obavezu ispunimo prema njemu te ga Allah uputi i proživi svoj ovozemaljski život u skladu sa islamskim vrijednostima, onda se za takvim netreba plakati kada bude selio sa ovog svijeta, nego radovati, jer smo tako i on i mi ispinili svoj emanet na ovom svijetu. Pravi vjernici, braćo, neće stvarati paniku kada Melek smrti po Allahovom emeru otrgne nekog člana njiihove porodice. Shvatit će da je edžel svakome određen i strpljivo podnijeti tu situaciju, dostojanstveno, onako kako dolikuje strpljivim Allahovim robovima.

Dobro znamo da je Svemogući Allah stvorio ljude i džinne da bi ga obožavali. Zato život na ovom svijetu treba shvatiti kao sredstvo da bi se ispunila ova obaveza i ne treba se shvatiti na bilo koji drugi način. Ipak, mnogi ljudi se ponašaju kao da će vječno živjeti i kao da postoji samo život na ovom svijetu. Muslimanima, naravno, nije naređeno da se potpuno odreknu užitaka ovoga svijeta ali ih trebaju tražiti u okviru šerijatom određenih granica. Dobar musliman bi uvijek trebao imati na umu da je ovaj svijet prolazan i da ga prije ili kasnije mora napustiti zbog toga što postoji smrt. Stoga se sva njegova djela moraju usmjeriti ka pokornosti Allahu da bi osigurao lijepu naknadu na budućem svijetu.

Međutim, vidimo kako ljudi danas hrle ka dunjalučkim koristima kao da je svrha njihovog stvaranja da se natječu u sticanju i sakupljanju ovosvjetskih materijalnih stvari .Zaboravili su na dan kada će biti vraćeni Allahu o čemu nas On i obavještava kada kaže:وَسَتُرَدُّونَ إِلَى عَالِمِ الْغَيْبِ وَالشَّهَادَةِ فَيُنَبِّئُكُم بِمَا كُنتُمْ تَعْمَلُونَ ” I vi ćete biti vraćeni onome koji zna nevidljivi i vidljivi svijet, pa će vas o onome što ste radili obavijestiti.“(Tewbe,105) Svemogući i Hvaljeni Allah je rekao opisujući ovaj svijet: إِنَّمَا هَٰذِهِ الْحَيَاةُ الدُّنْيَا مَتَاعٌ وَإِنَّ الْآخِرَةَ هِيَ دَارُ الْقَرَارِ

“Život na ovom svijetu samo je prolazno uživanje, a onaj svijet je, zaista, Kuća vječna.” (El-Mu’min, 39) Takođe je upozorio čovječanstvo o iskušenju koje predstavljaju djeca i imetak rekavši:

وَاعْلَمُوا أَنَّمَا أَمْوَالُكُمْ وَأَوْلَادُكُمْ فِتْنَةٌ وَأَنَّ اللَّهَ عِنْدَهُ أَجْرٌ عَظِيمٌ “I neka znate da su bogatstva vaša i djeca vaša samo iskušenje, i da je samo u Allaha nagrada velika.” (El-Enfal, 28) Svemogući Allah nam je zabranio da žudimo za onim šta je On drugima podario.

وَلَا تَمُدَّنَّ عَيْنَيْكَ إِلَىٰ مَا مَتَّعْنَا بِهِ أَزْوَاجًا مِنْهُمْ زَهْرَةَ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا لِنَفْتِنَهُمْ فِيهِ وَرِزْقُ رَبِّكَ خَيْرٌ وَأَبْقَىٰ „I ne pružaj svoj pogled ka onome što Mi kao užitak raznim sortama nevjernika pružamo, da ih time na kušnju stavimo.“ (Ta-Ha, 131) Braćo, život na ovom svijetu je neminovnost, ali nije kraj. Zato Allah dž.š. i Njegov Poslanik s.a.w.s. podstiću ljude da svoj trud usmjere ka Ahiretu. Poslanik s.a.w.s. je rekao: مالي وللدنيا, ما مثلي ومثل الدنيا إلا كراكب سار في يوم صائف فاستظل تحت شجرة ساعة من نهار ثم راح وتركها “Primjer mene i ovog svijeta je kao primjer putnika koji odsjedne u podne ispod sjenke drveta a zatim je ostavi. (Ahmed) Poslanik, s.av.s. je takođe podsticao muslimane da se pripremaju za smrt i da se opskrbe za Ahiret govoreći : كُنْ في الدُنيا كأنَّك غريبٌ أو عابُر سبيل “Budi na ovom svijetu poput stranca ili putnika.” (Buharija) Jahja ibn Muaz r.a. je rekao:”Ne naređujem vam da ostavite život već da ostavite grijehe.Ostavljanje života je vrlina a ostavljanje grijeha je obaveza, tako da je tvoja potreba za ovim drugim veća od tvoje potrebe za prvim.”

Braćo u islamu, kako je čudna naša situacija. Dunjaluk nas napušta a Ahiret nam se približava, a mi smo još uvijek zauzeti sa onim koji nas napušta a nemarni prema onom koji nam dolazi u susret kao da tamo nećemo stići i da se tamo nećemo nastaniti. Završit će mo današnje obračanje riječima Omer ibn Abdulaziza koji je u jednoj hutbi rekao: ”Život na ovome svijetu nije vaše stalno prebivalište jer je Allah odredio da će nestati i da će ga svi njegovi stanovnici napustiti. Koliko je samo nastanjenih mjesta koja će uskoro postati ruševine, koliko je samo sretnih stanovnika koji će napustiti svoja prebivališta.Vi biste zato trebali napustiti ovaj svijet na najljepši način, a najbolja opskrba je bogobojaznost. Zbog toga što ovaj svijet nije za vjernika ni dom ni prebivalište trebao bi na njemu biti ili stranac čije je cilj da obezbjedi potrebna sredstva i da se vrati kući ili putnik koji neodmarajući se nigdje ,dan-noć putuje kako bi stigao na svoje odredište.” Zato braćo, iz svega ovoga uzmimo pouku, a to je i cilj današnje hutbe. Molim Allaha dž.š. da nam pomogne da živimo i umremo samo kao muslimani. Amin ya rabbel-alemin! We ekulu kawli haza…

Jönköping  2011-04-29     Hatib: Mesud ef. Muhić

مُّحَمَّدٌ رَّسُولُ اللَّهِ وَالَّذِينَ مَعَهُ أَشِدَّاء عَلَى الْكُفَّارِ رُحَمَاء بَيْنَهُمْ تَرَاهُمْ رُكَّعًا سُجَّدًا يَبْتَغُونَ فَضْلا مِّنَ اللَّهِ وَرِضْوَانًا سِيمَاهُمْ فِي وُجُوهِهِم مِّنْ أَثَرِ السُّجُودِ

„Muhamed je Allahov poslanik, a oni koji su s njim žestoki su prema nevjernicima, samilosni među sobom, vidiš ih na ruku’u, na sedždi, žele Allahovu dobrotu i zadovoljstvo, na licima im se vide tragovi sedžde“. (El-Fath, 29). Ovdje nas je Allah s.w.t. opisao da smo „međusobno samilosni“, dakle, da znamo međusobno komunicirati, da se uvažavamo, poštujemo, razumijevamo da se znamo saslušati, korigovati i ispravljati. Postavlja se pitanje: jesmo li zaista takvi? Obratimo pažnju na nekoliko kur’anskih ajeta  i poruka koje nam se nude.

وَالْمُؤْمِنُونَ وَالْمُؤْمِنَاتُ بَعْضُهُمْ أَوْلِيَاء بَعْضٍ يَأْمُرُونَ بِالْمَعْرُوفِ وَيَنْهَوْنَ عَنِ الْمُنكَرِ وَيُقِيمُونَ الصَّلاةَ وَيُؤْتُونَ الزَّكَاة                                    

„Vjernici i vjernice su jedni drugima zaštita, zagovaraju dobra, a spriječavaju loša djela, obavljaju namaz i izvršavaju zekat“! (Et-Tawbe, 71).

الْمُنَافِقُونَ وَالْمُنَافِقَاتُ بَعْضُهُم مِّن بَعْضٍ يَأْمُرُونَ بِالْمُنكَرِ وَيَنْهَوْنَ عَنِ الْمَعْرُوفِ وَيَقْبِضُونَ أَيْدِيَهُمْ نَسُواْ اللَّهَ فَنَسِيَهُمْ                         

„Licemjeri muškarci i licemjerke žene jedni su od drugih, zagovaraju loša, a sprječavaju dobra djela, a ruke su im stisnute. Ne misle o Allahu, pa Allah ne misli o njima“! (Et-Tawbe, 67).

وَقُل لِّعِبَادِي يَقُولُواْ الَّتِي هِيَ أَحْسَنُ إِنَّ الشَّيْطَانَ يَنزَغُ بَيْنَهُمْ إِنَّ الشَّيْطَانَ كَانَ لِلإِنسَانِ عَدُوًّا مُّبِينًا                                           

“Reci robovima mojim da govore ono što je najljepše, jer zaista šejtan uspostavlja neprijateljstvo među njima, šejtan je zaista insanu otvoreni neprijatelj”. (El-Isra’, 53).

وَقُولُواْ لِلنَّاسِ حُسْنًا وَأَقِيمُواْ الصَّلاةَ وَآتُواْ الزَّكَاةَ „Ljudima govorite lijepe riječi i uspostavljajte namaz i dajite zekat…“. (El-Baqare, 83).

قَوْلٌ مَّعْرُوفٌ وَمَغْفِرَةٌ خَيْرٌ مِّن صَدَقَةٍ يَتْبَعُهَا أَذًى وَاللَّهُ غَنِيٌّ حَلِيمٌ                                                                                               

 “Lijepa riječ i oprost su vrijedniji od sadake koju prate uvreda, prijezir i zla pomisao, a Allah je apsolutno neovisan”! (El-Baqare, 263).

وَعِبَادُ الرَّحْمَنِ الَّذِينَ يَمْشُونَ عَلَى الأَرْضِ هَوْنًا وَإِذَا خَاطَبَهُمُ الْجَاهِلُونَ قَالُوا سَلامًا                                                                               

 “A robovi Milostivoga, koji po Zemlji dostojanstveno hodaju, kada im se džahili obrate, oni kažu selam”! (El-Furkan, 63)

وَيْلٌ لِّكُلِّ هُمَزَةٍ لُّمَزَةٍ الَّذِي جَمَعَ مَالا وَعَدَّدَهُ يَحْسَبُ أَنَّ مَالَهُ أَخْلَدَهُ كَلاَّ                                                                                

 „Teško svakom podrugljivcu i klevetniku, koji sakuplja imetak i broji ga, misleći da će ga imetak vječnim učiniti. Nikako!“. (El-Humezeh, 1-3)                                                                                   

Braćo, naša međusobna komunikacija zavisi od toga koliko je snažan naš iman i svijest o odgovornosti pred Allahom. Komunikacija je stvar ahlaka, a poslanik je poslat upravo zbog toga:  إنما بعثت لأتمم مكارم الأخلاق  “Poslat sam da usavršim ponašanje ljudi“!(Ahmed)  Stoga, ako pažljivo čitamo kur’anske ajete i studiozno razmišljamo o njihovim porukama, vidjećemo da se poruke imana i poruke ahlaka vrlo često međusobno prepliću. Dakle, naša međusobna komunikacija je stvar imana, ahlaka, edeba i kulture ponašanja i ophođenja.

Poslanik, a.s, je upozoravao na opasnost ružne riječi i na odgovornost za izgovorenu riječ na Sudnjem danu,سأل معاذ بن جبل رسول الله صلى الله عليه و سلم أو نحاسب على ما نقول يا رسول الله أجابه  يا معاذ و هل يكب الناس على وجوههم في النار يوم القيامة إلا حصائد ألسنتهم                                                                                                                            

Muaz  ibn Džebel r.a. je (jedne prilike) začuđeno upitao Poslanika s.a.w.s.:“Allahov poslaniče, zar ćemo odgovarati za ono što kažemo“!? Poslanik mu odgovori:“Moj Muaze, pa zar će ljudi biti odvlačeni u vatru na licima i na nosevima osim zbog onog što su jezicima govorili“!? (Et-Taberani)                                      

 Kakve su to doista komunikacije među nama?                                                                                          

Ako uđemo u svijet Kur’ana i pažljivo analiziramo karaktere ličnosti, naići ćemo na sasvim jasne primjere dobre i loše međusobne komunikacije.                                                                                             

Adem a.s. je naivno prihvatio šejtanove spletke, izgubio džennet i morao na Zemlju. Šejtan ima demagogiju, perfidnu priču, laž i podle namjere. Šejtan je zavidan! Pogrešno tumačenje podastire Ademovoj a.s. ljudskoj naivnosti i slabosti i još mu se lažno zaklinje, da mu je iskreni prijatelj. Adem a.s. plaća račun svoje naivnosti! I vjernici vrlo često, nakon što dozvole da budu naivni i prevareni, plaćaju račun svoje naivnosti! Hoće li tome konačno doći kraj?!                                                                                 

Ova perfidna komunikacija je osnova pokvarenim ljudima:

وَمِنَ النَّاسِ مَن يُعْجِبُكَ قَوْلُهُ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَيُشْهِدُ اللَّهَ عَلَى مَا فِي قَلْبِهِ وَهُوَ أَلَدُّ الْخِصَامِ وَإِذَا تَوَلَّى سَعَى فِي الأَرْضِ لِيُفْسِدَ فِيهَا وَيُهْلِكَ الْحَرْثَ وَالنَّسْلَ وَاللَّهُ لاَ يُحِبُّ الْفَسَادَ وَإِذَا قِيلَ لَهُ اتَّقِ اللَّهَ أَخَذَتْهُ الْعِزَّةُ بِالإِثْمِ فَحَسْبُهُ جَهَنَّمُ وَلَبِئْسَ الْمِهَادُ                                                     

 “Ima ljudi čije te riječi o životu na ovom svijetu oduševljavaju, čak se pozivaju na Allaha kao svjedoka za ono što je u srcima njihovim, a najljući su neprijatelji. Čim se dočepa položaja, krene praviti nered na Zemlji, uništavajući i usjeve i stoku, a Allah ne voli nered! A kada mu se kaže:-Boj se Allaha-, njega uzme ponos u grijehu. Dovoljan mu je džehennem, a to je zaista grozno boravište“! (El-Baqare, 204, 205 i 206).

Iblis je u odnosu na insana u samom startu života na Zemlji napravio nekoliko grijeha: nije ga akceptirao, nije mu sedždu učinio, ogovarao ga je i omalovažio, pokazao je zavidnost i oholost. On ima svoje kriterije, a Allahove ne prihvata, govoreći: “JA sam bolji od njega”! Nije li ovo osnova za sve što je ružno, pa i lošu komunikaciju!?                                                                                                                                     

Ovo “JA sam bolji od njega”, danas je osnova problema među ljudima, posebno, nažalost među nama muslimanima. Musliman, braćo, ne laže, musliman ne vara i ne zakida, musliman nema demagogiju i šuplju priču, musliman ne podmeće nogu, musliman se ne uvezuje radi interesa već radi Allaha, musliman ne krade, musliman ne ogovara, musliman se ne nameće, musliman ne zavidi, kad pogriješi musliman se izvine, traži halala. Ako ima kod sebe suprotne osobine, u negativnom smislu, zasigurno prihvata šejtanovu komunikaciju i jasno se uklapa u njegove perfidne šeme!                                                      

Kad je Adem a.s. shvatio usljedila je ispravna kur’anska komunikacija prema Allahu dž.š.:                    

 أَنفُسَنَا وَإِن لَّمْ تَغْفِرْ لَنَا وَتَرْحَمْنَا لَنَكُونَنَّ مِنَ الْخَاسِرِينَ رَبَّنَا ظَلَمْنَا  “Gospodaru naš, mi smo sebi zulum učinili, pa ako nam Ti ne oprostiš i ako nam se Ti ne smiluješ, zaista ćemo biti na gubitku”! (El-A’raf, 23).                         

 Nije vodio polemiku…Šejtan se ne osvrće, on ustrajno smišlja nove spletke, postavlja nove šeme i traži od Allaha da ga ostavi do dana proživljenja! Ovo je osnova današnjeg zla!                                             

Završiću današnju hutbu snažnom kur’anskom porukom u kojoj stoji:

أَلَمْ تَرَ كَيْفَ ضَرَبَ اللَّهُ مَثَلاً كَلِمَةً طَيِّبَةً كَشَجَرَةٍ طَيِّبَةٍ أَصْلُهَا ثَابِتٌ وَفَرْعُهَا فِي السَّمَاء تُؤْتِي أُكُلَهَا كُلَّ حِينٍ بِإِذْنِ رَبِّهَا وَيَضْرِبُ اللَّهُ الأَمْثَالَ لِلنَّاسِ لَعَلَّهُمْ يَتَذَكَّرُونَ وَمَثَلُ كَلِمَةٍ خَبِيثَةٍ كَشَجَرَةٍ خَبِيثَةٍ اجْتُثَّتْ مِن فَوْقِ الأَرْضِ مَا لَهَا مِن قَرَارٍ يُثَبِّتُ اللَّهُ الَّذِينَ آمَنُواْ بِالْقَوْلِ الثَّابِتِ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَفِي الآخِرَةِ وَيُضِلُّ اللَّهُ الظَّالِمِينَ وَيَفْعَلُ اللَّهُ مَا يَشَاء                                                                                                           

“ Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi -, a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili. A ružna riječ je kao ružno drvo: iščupanom drvetu s površine zemlje nema opstanka. Allah će vjernike postojanom riječju učvrstiti i na ovom i na onom svijetu, a nevjernike će u zabludi ostaviti; Allah radi šta hoće.” (Ibrahim, 24-27) ! Molim Allaha da nam podari vještinu i mudrost u našim međusobnim komunikacijama. Amin ya rabbel-alemin! We ekulu kawli haza…

Hamza ef. Subašić

Braćo, znajmo i budimo sigurni da su takvi u velikoj zabludi i daleko su odlutali. A zar zabluda ne vodi u ponor i propast?! Poslušajmo nekoliko sljedečih primjera o pojedincima i narodima kroz koje nas Allah dž.š. obavještava o razlozima njihove propasti.

Tako je uništen i propao Karun, koji je živio u vrijeme Musa’ a.s.,  koga je Allah s.w.t. iskušao tolikim imetkom da ključeve od njegovih riznica nije mogla nositi gomila velikih i snažnih ljudi sa čime se on uzdizao, oholio i veselio misleći da je postigao uspjeh i sreću.

إِذْ قَالَ لَهُ قَوْمُهُ لا تَفْرَحْ إِنَّ اللَّهَ لا يُحِبُّ الْفَرِحِينَ (٧٦)ِوَابْتَغِ فِيمَا آتَاكَ اللَّهُ الدَّارَ الآخِرَةَ وَلا تَنْسَ نَصِيبَكَ مِنَ الدُّنْيَا وَأَحْسِنْ كَمَا أَحْسَنَ اللَّهُ إِلَيْكَ وَلا تَبْغِ الْفَسَادَ فِي الأرْضِ إِنَّ اللَّهَ لا يُحِبُّ الْمُفْسِدِينَ (٧٧)قَالَ إِنَّمَا أُوتِيتُهُ عَلَى عِلْمٍ عِنْدِي أَوَلَمْ يَعْلَمْ أَنَّ اللَّهَ قَدْ أَهْلَكَ مِنْ قَبْلِهِ مِنَ الْقُرُونِ مَنْ هُوَ أَشَدُّ مِنْهُ قُوَّةً وَأَكْثَرُ جَمْعًا وَلا يُسْأَلُ عَنْ ذُنُوبِهِمُ الْمُجْرِمُونَ (٧٨)فَخَرَجَ عَلَى قَوْمِهِ فِي زِينَتِهِ قَالَ الَّذِينَ يُرِيدُونَ الْحَيَاةَ الدُّنْيَا يَا لَيْتَ لَنَا مِثْلَ مَا أُوتِيَ قَارُونُ إِنَّهُ لَذُو حَظٍّ عَظِيمٍ (٧٩)وَقَالَ الَّذِينَ أُوتُوا الْعِلْمَ وَيْلَكُمْ ثَوَابُ اللَّهِ خَيْرٌ لِمَنْ آمَنَ وَعَمِلَ صَالِحًا وَلا يُلَقَّاهَا إِلا الصَّابِرُونَ (٨٠)فَخَسَفْنَا بِهِ وَبِدَارِهِ الأرْضَ فَمَا كَانَ لَهُ مِنْ فِئَةٍ يَنْصُرُونَهُ مِنْ دُونِ اللَّهِ وَمَا كَانَ مِنَ الْمُنْتَصِرِينَ (٨١)

“A kada mu je njegov narod rekao: “Ne budi obijestan, jer Allah ne voli one koji su obijesni!” I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine. “Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim” – govorio je on. A zar nije znao da je Allah prije njega uništio neke narode koji su bili od njega jači i koji su bili više nakupili, – a zločinci neće o grijesima svojim ni ispitivani biti. I iziđe on pred narod svoj u svom sjaju. “Ah, da je i nama ono što je dato Karunu!” govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovom svijetu, – “on je, uistinu, presrećan.” “Teško vama!” – govorili su učeni -, “onome koji vjeruje i čini dobra djela bolje je Allahova nagrada, a bit će samo strpljivima pružena.” I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći.” (El-Qasas, 76-81)                    U jednoj nama poznatoj ilahiji stoji:

NE ZARAĐUJ HARAM MAL,  OSTAVIT ĆEŠ I HALAL,                                                                                                                                              

DA SI BOGAT KO KARUN,   SMRT ĆE DOĆI OSTA MAL.

Jedan od svijetlih primjera propasti kako njega tako i njegova naroda je Faraon koji se jedne prilike obratio svome narodu riječima: ونادى فرعون في قومه قال يا قوم أليس لي ملك مصر وهذه الأنهار تجري من تحتي

„I Faraon obznani narodu svome: “O narode moj,” – reče on – “zar meni ne pripada carstvo u Misiru i ovi rukavci rijeke koji ispred mene teku, – shvaćate li?“ (Ez-Zuhruf, 51) A u suri El-Fedžr, 10-14 ajeta Uzvišeni kaže:

 وَفِرْعَوْنَ ذِي الْأَوْتَادِ الَّذِينَ طَغَوْا فِي الْبِلادِ فَأَكْثَرُوا فِيهَا الْفَسَادَ فَصَبَّ عَلَيْهِمْ رَبُّكَ سَوْطَ عَذَابٍ إِنَّ رَبَّكَ لَبِالْمِرْصَاد

„I Faraonom, koji je šatore imao –koji su na zemlji zulum provodili i poroke na njoj umnožili, pa je Gospodar tvoj – bič patnje na njih spustio, jer, Gospodar tvoj je, zaista, u zasjedi.“                    Prisječanja radi pored ostalih kazni, njega i njegov narod je zadesio potop.

Svjedoci smo da se i danas kao i prije nekoliko hiljada godina nadmeću i uzdižu oni koji misle da je u tome uspjeh i sreća.

Braćo, ako vjera u Allaha dž.š. izgrađena na ispravnim temeljima nebude regulator u svakodnevnim životima ljudi onda dolazi do ovakvih i sličnih situacija čiji je kraj krajnje koban. Allah dž.š. kaže:    

وَالَّذِينَ كَفَرُوا أَعْمَالُهُمْ كَسَرَابٍ بِقِيعَةٍ يَحْسَبُهُ الظَّمْآنُ مَاءً حَتَّى إِذَا جَاءَهُ لَمْ يَجِدْهُ شَيْئًا وَوَجَدَ اللَّهَ عِندَهُ فَوَفَّاهُ حِسَابَهُ وَاللَّهُ سَرِيعُ الْحِسَابِ

”A djela nevjernika su kao varka u ravnici u kojoj žedan vidi vodu, ali kad do tog mjesta dođe, ništa ne nađe, – a zateći će da ga čeka kraj njega Allahova kazna i On će mu potpuno isplatiti račun njegov, jer Allah veoma brzo obračunava.“ (En-Nur, 39) On takođe kaže:

مَثَلُ الَّذِينَ كَفَرُوا بِرَبِّهِمْ أَعْمَالُهُمْ كَرَمَادٍ اشْتَدَّتْ بِهِ الرِّيحُ فِي يَوْمٍ عَاصِفٍ لا يَقْدِرُونَ مِمَّا كَسَبُوا عَلَى شَيْءٍ ذَلِكَ هُوَ الضَّلالُ الْبَعِيدُ

„Djela nevjernika u Gospodara njihova nalik su na pepeo koji vihor u olujnom danu raznese; neće moći da očekuju nikakvu nagradu za djela koja su učinili, to će teška propast biti! (Ibrahim, 18)                              Zatim veli: وَقَدِمْنَا إِلَى مَا عَمِلُوا مِنْ عَمَلٍ فَجَعَلْنَاهُ هَبَاءً مَنْثُوراً ”I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili u prah i pepeo ih pretvoriti.“ (El-Furkan, 23) U suri El-Kehf, 103-105 Uzvišeni pita:

قُلْ هَلْ نُنَبِّئُكُمْ بِالْأَخْسَرِينَ أَعْمَالاً الَّذِينَ ضَلَّ سَعْيُهُمْ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَهُمْ يَحْسَبُونَ أَنَّهُمْ يُحْسِنُونَ صُنْعاً أُولَئِكَ الَّذِينَ كَفَرُوا بِآياتِ رَبِّهِمْ وَلِقَائِهِ فَحَبِطَتْ أَعْمَالُهُمْ فَلا نُقِيمُ لَهُمْ يَوْمَ الْقِيَامَةِ وَزْناً

„Reci: “Hoćete li da vam kažem čija djela neće nikako priznata biti, čiji će trud u životu na ovom svijetu uzaludan biti, a koji će misliti da je dobro ono što rade? To su oni koji u dokaze Gospodara svoga ne budu vjerovali i koji budu poricali da će pred Njega izići; zbog toga će trud njihov uzaludan biti i na Sudnjem danu im nikakva značaja nećemo dati.“

Braćo, takav je kraj onih koji su živjeli i koji danas žive na ovome svijetu, nadmečući se nad drugima  svojim bogatstvom, položajem i vlašću. Neka te to, dragi brate,  nimalo ne žalosti ako držiš do sljedečih Allahovih s.w.t. riječi sa kojima će mo, inšaAllah, završiti današnju hutbu:

لاَ يَغُرَّنَّكَ تَقَلُّبُ الَّذِينَ كَفَرُواْ فِي الْبِلادِ مَتَاعٌ قَلِيلٌ ثُمَّ مَأْوَاهُمْ جَهَنَّمُ وَبِئْسَ الْمِهَادُ لَكِنِ الَّذِينَ اتَّقَوْا رَبَّهُمْ لَهُمْ جَنَّاتٌ تَجْرِي مِن تَحْتِهَا الأَنْهَارُ خَالِدِينَ فِيهَا نُزُلاً مِّنْ عِندِ اللَّهِ وَمَا عِندَ اللَّهِ خَيْرٌ لِّلأَبْرَارِ

„Neka te nikako ne obmanjuje to što oni koji ne vjeruju po raznim zemljama putuju: kratko uživanje, a poslije – Džehennem će biti mjesto gdje će boraviti, a užasno je to prebivalište! a one koji se Gospodara svoga boje čekaju džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno ostati, – takav će biti Allahov doček. A ono što ima u Allaha bolje je za one koji budu dobri.“(Ali Imran, 196-198)

اللهم لا تجعل الدنيا اكبر همنا ولا مبلغ علمنا ولا إلى النار مصيرنا وأجعل الجنة هي دارنا وقرارنا

Gospodaru, nedozvoli da dunjaluk bude naša največa briga, niti vrhunac našeg znanja, niti vodić do vatre, nego učini da džennet bude naša kuća i prebivalište. Amin ya rabbel-alemin!                              

We ekulu kawli haza…

Jönköping; 2011-04-15                         Hatib: Mesud ef. Muhić