Jedne godine je jako mudar čovjek tražio vlast. Oni su znali da je taj čovjek bio jako pametan čovjek, pa im nije  bilo jasno zašto baš on želi da postane vladar. Podsjećali su ga na kraj njegove vladavine, a on im je odgovarao da je svjestan toga i prihvatio je poziciju vladara. Prvi dan svoje vlasti taj čovjek posla svoje radnike i vojsku na to ostrvo da ubijaju krvoločne životinje i učine ga bezbjednim. I sve što je zaradio u svojoj državi, ulagao je u vojsku i zadatak koji im je povjerio. Nakon što je prošlo godinu dana, narod ga je odlučio baciti na to ostrvo, što je on mirne duše prihvatio.

Mudrost ove priče sastoji se u tome da je ova država dunjaluk, vlast je ljudska strast, dok je ostrvo Sudnji dan. Stoga ako si mudar i ako se ne želiš kajati, i ti ćeš pripremiti svoje ostrvo (ahiret) kao što je uradio ovaj čovjek. Zato, Allah vam se smilovao, nemojte dozvoliti da vas dunjaluk prevari. Iskoristite ga mudro, radi svog ahireta.

Priredio: Hazem Issa Badareen

Obrada: islam-iman.com

Isa, a.s., je to prešutio i nastavio put do mjesta gdje su ulovili jelena, ispekli ga na ražnju i pojeli, a onda je Isa, a.s., uputio dovu Allahu, dž.š.,  da oživi jelena, i to tako bî – isti onaj jelen kojeg su istom na ražnju ispekli i pojeli ponovo je oživio, ustao i odletio. Očekujući da će taj prizor probuditi savjest čovjeka koji je pojeo treću pogaču, Isa, a.s., mu se obrati pitanjem: “Tako ti Onoga koji je ovog jelena pred tvojim očima oživio, reci mi ko je pojeo treću pogaču?” “Ne, bile su samo dvije pogače” – opet će onaj čovjek.

Ništa! Družina je nastavila dalje put do rijeke koja je bila toliko nabujala da nije bilo nikakve mogućnosti da pređu na drugu obalu. Isa, a.s., je pozvao svoje saputnike da se uzmu za ruke, koji su tako za tren oka prešli preko rijeke. Pošto su svi bili opčarani tim čudom, Isa, a.s., se ponovo obratio onom čovjeku sa pitanjem: “Tako ti Onoga koji je omogućio da pređemo ovu rijeku kaži mi ko je pojeo treću pogaču”? “Ne, bile su samo dvije pogače” – uporan je bio čovjek.

Nakon toga Isa, a.s., je nastavio putu do jednog mjesta u pustinji, gdje je odsjeo i tu napravio tri velike hrpe pijeska te uputio dovu Allahu, dž.š.,  da ih pretvori u zlato. Čovjek koji je dobio emanet da ode u grad i kupi hranu, odnosno tri pogače, gledao je sve to i odjednom je u svojoj glavi zamislio da ima tri brda zlata. Isa, a.s., se okrenuo saputnicima i rekao im: “Jedna hrpa zlata je moja, druga hrpa je za sve vas, a treća hrpa zlata pripada čovjeku koji je pojeo treću pogaču”. Čuvši to onaj što je pojeo pogaču je prozborio: “Ja sam taj! Ja sam pojeo treću pogaču”! “Dobro – reče Isa, a.s., – onda sve tri hrpe zlata su tvoje, ali ne možeš s nama nastaviti put”!

Na te riječi Isa, a.s., čovjek se naprosto izgubio od radosti, jer je cijelog života sanjao da bude bogat i da uživa u svom bogatstvu.  Međutim, njegova sreća nije dugo trajala. Ubrzo su naišla tri lopova, koji su ga ubili i uzeli blago. Tri lopova podijeliše međusobno blago na tri dijela, ali im je bila potrebna hrana pa je jedan od njih otišao u grad da kupi hrane za sve. No, čim je ovaj otišao, ova dvojica su skovali plan da ga se riješe i blago podijele između sebe na dva dijela. Ali i ovaj koji je otišao po hljeb smislio je da onu dvojicu što su ostala da čuvaju zlato otruje hranom koju im nosi tako da na kraju njemu samome pripadne cijelo blago. Ali,  kao što se u Časnom Ku'anu kaže:

إِنَّهُ فَكَّرَ وَقَدَّرَ. فَقُتِلَ كَيْفَ قَدَّر.ثُمَّ قُتِلَ كَيْفَ قَدَّرَ

 - Čovjek je smišljao i spletke pravio! I proklet bio kako je smislio! I još jednom, proklet bio, kako je spletkario!

Tako je bilo i sa junacima ili lopovima ove priče. Kako su spletkarili tako su i završili. Čim se hljebonaša vratio ubili su ga ova dvojica lopova koji su ga čekali da im donese hranu, ali, na njihovu žalost,  nisu znali da je hrana, koju su pojeli, otrovana, pa su i oni ubrzo umrli tako da je blago ostalo iza njih nekome drugome.

Tako to biva,  svi koji su iznevjerili povjereni im emanet prokleto su stradali i svi oni koji su kovali bolesne spletke i zavjere drugima sramno su završili.

Članarina nije, kao što se nažalost pogrešno poima kod priličnog broja naših ljudi, ulaganje u smrt. Naprotiv, ona je ulaganje u život, kako dunjalučki jer zahvaljujući njoj naša sela i gradovi imaju žive džamije a one su njihov identitet, tako i u ahiretski, onaj stvarni jer je ona dobro djelo, ona je borba na Božijem putu imetcima, ona je istinsko ulaganje u naš ahiretski život jer se dijeljenje u islamu definiše kao, davanje od sebe sebi.

Zato, dragi brate kad plaćaš članarinu ti ne daješ nikom, do sebi. Kroz nju sebe i našu zajednicu na Dunjaluku jačaš a samo sebi za Ahiret uplaćuješ jer je kako Poslanik veli: „Podijeljeno naše”.

Kao što je Uzvišeni Bog i poslanik Njegov u pozitivnom kontekstu spomenuli one koji članarinu plaćaju, Poslanik je one kojih za nju nije briga spomenuo također. Evo kako: „Ko se ne brine za opšte potrebe muslimana ne pripada nama”.

Naši preci, djedovi i očevi su znali gdje pripadaju i u vrlo teškim vremenima brinuli se i džamije održavali, ezanu život omogućavali i mekteb od svih nasrtaja sačuvali. Nama su to predali sa jasnim očekivanjem da to čuvamo, unapređujemo i djeci našoj predamo, koja će sada zahvaljujući našoj brizi u mektebima biti naučena i osposobljena preuzeti brigu o džamiji, džematu i IZ-ci.

Dragi brate, ako još nisi član IZ-ce pridruži se, tako ćeš ojačati sebe džematom a džemat sobom. Tako ćeš i bogatiji na Ahiret otići jer nije na odmet ponoviti, članarina je ulog u Ahiret. Sve nas pozivam da svoj odnos prema našoj zajedničkoj stvari, IZ-ci, preispitamo kako bi opredjeljujući se za brigu o našoj vjeri snažno pripadali našem Ummetu i odlučno slijedili našeg Pejgambera.

Različitih smo zanimanja, želja i prohtjeva ali nam je svima jedna želja kad je u pitanju Ahiret. Želja nam je spas, nagrada, Džennet nam je želja. Da bismo do Dženneta stigli islam ne traži odricanje od Dunjaluka, već zahtijeva da od Dunjaluka ulažemo u Ahiret. Članarina IZ-ci je takav ulog.

Autor: Izet ef. Čamdžić       (www.preporod.com)

Jednog dana smo bili sa Šafijom kada nam dođe neki starac. Na sebi je imao odjeću od vune a u ruci mu je bio štap. Šafija ustade, popravi svoju odjeću i pozdravi ga. On sjede i Šafija poče gledati u njega sa divljenjem. Starac reče:

Starac: Mogu li pitati?
Šafija: Pitaj.

Starac: Šta je hudždže (dokaz) u Allahovoj vjeri?
Šafija: Allahova Knjiga.

Starac: Šta još?
Šafija: Sunnet Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Starac: Šta još?
Šafija: Konsenzus (idžma) ummeta.

Starac: Šta ti je dokaz za konsenzus ummeta?

Šafija se zamisli za trenutak kada starac reče:

Starac: Ostaviću te tri dana. Ako dođeš sa dokazom iz Allahove knjige, onda je dobro, a ako ne, pokaj se Allahu Uzvišenom.

Lice imama Šafije promjeni boju, ustade i ode. Nije izlazio sve do trećeg dana, kada se pojavi između podneva i ikindije. Njegovo lice, ruke i noge su bile otečene i bio je bolestan. Sjede, ali ne prođe mnogo vremena kada opet dođe onaj starac. Pozdravi ga, sjede i reče:

Starac: Imaš li ono što sam tražio?
Šafija: Da.

أعوذ بالله من الشيطان الرجيم
Utječem se Allahu od prokletog šejtana.

Uzvišeni Allah kaže:

وَمَنْ يُشَاقِقِ الرَّسُولَ مِنْ بَعْدِ مَا تَبَيَّنَ لَهُ الْهُدَىٰ وَيَتَّبِعْ غَيْرَ سَبِيلِ الْمُؤْمِنِينَ نُوَلِّهِ مَا تَوَلَّىٰ وَنُصْلِهِ جَهَنَّمَ ۖ وَسَاءَتْ مَصِيرًا
Onoga ko se suprotstavi Poslaniku, a poznat mu je Pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernīkā, pustićemo da čini šta hoće, i bacićemo ga u Džehennem – a užasno je on boravište! (An-Nisa', 115)

…A On (Allah azze we džell) ga neće baciti u džehennem zbog suprotstavljanja vjernicima u nečemu a da to nije nešto što je obavezno”.

Starac: Istinu si rekao.

Zatim ustade i ode.

Šafija potom reče onima koji su bili okupljeni oko njega: “U tri dana sam triput proučio Kur'an, sve dok nisam došao na ovaj ajet“.

(Sijar E’lam al-Nubala)

Dešava se da Kur'an ponekad otkriva svoje dragulje i odgovore u različitim vremenima i situacijama. Čak i ako smo neki ajet pročitali mnogo puta prije, odjednom ćemo ga drugačije shvatiti u nekom drugom vremenu.

Kao što kažu, ‘لا تنقضي عجائبه ‘ – njegova čuda nikad ne prestaju.

Molim Allaha da nam podari ispravno razumjevanje Njegove Knjige.

tewhid.blogsport.com

Tako, recimo, Huzejfe b. el-Jeman, r.a., veli: “Ljudi su pitali Allahovog Poslanika, s.a.v.s., o dobru, a ja sam ga pitao o zlu, bojeći se da me ne zadesi, pa sam rekao: ‘O Allahov Poslaniče, zaista smo bili u džahilijetu i zlu, pa nam je Allah došao sa ovim dobrom, pa da li poslije ovog dobra ima zla?’ Rekao je: ‘Da.’ Pa sam rekao: ‘A da li poslije tog zla ima dobra?’ Rekao je: ‘Da, ali u njemu je sumaglica.’ Rekao sam: ‘A kakva je to sumaglica?’ Rekao je: ‘Ljudi koji će se pridržavati i koji će prakticirati nečiju drugu tradiciju, a ne moj sunnet i koji će upućivati suprotno mojoj uputi. Neke njihove postupke ćeš odobravati, a neke prezirati.’ Pa sam rekao: ‘Da li poslije ovog dobra ima zla?’ Rekao je: ‘Da, pozivači na vratima Džehennema, onaj ko im se odazove bace ga u njega.’ Rekao sam: ‘O Allahov Poslaniče, opiši nam ih.’ Rekao je: ‘Ljudi naše kože i oni koji govore našim jezicima.’ Rekao sam: ‘O Allahov Poslaniče, šta me savjetuješ ako me zadesi to vrijeme?’ Rekao je: ‘Drži se džemata (zajednice) muslimana i njihovog imama (predvodnika).’ Pa sam rekao: ‘A šta ako ne budu imali niti džemata niti imama?’ Rekao je: ‘Skloni se od svih tih skupina, pa makar se uhvatio za stablo drveta sve dok te smrt ne zadesi, a ti u tom stanju.”

prof. Salih ef. Indžić

preporod.com

„Ko iskreno iz srca ponavlja ono što uči muezin, ući će u džennet“. (Abu Davud).

„Onaj ko lijepo i potpuno uzme abdest pa obavi dva rek'ata, predavši se i licem i srcem iskreno  Allahu, njemu je džennet obavezan“. (Abu Davud).

„Ko kaže:“Zadovoljan sam što mi je Allah gospodar, što mi je islam vjera i što mi je Muhammed, s.a.v.s, poslanik“, obavezan mu je džennet“.

„Čije posljednje riječi na dunjaluku budu la ilahe illallah, ući će u džennet“.

„Ko kaže subhan Allahi-l-azimi we bi hamdihi, zasadi mu se palma u džennetu“. (at-Tirmizij).

„Ko umre a bude čist od tri stvari, ući će u džennet:“Ko bude čist od oholosti, pohlepe i duga“. (at-Tirmizij).

„Ko brine o dvije kćeri, ja i on ćemo zajedno u džennet“. (at-Tirmizij).

„Ko bude muezinio 12 godina, ući će u džennet“. (Ibnu Madžeh).

„Ko tri puta zamoli Allaha za džennet, džennet kaže:“Allahu uvedi ga u džennet“. (at-Tirmizij).

„Ko obiđe bolesnika ili posjeti brata u ime Allaha, doziva ga glas i govori:“Dobar si a dobar je i tvoj trud i osigurao si boravak u džennetu“. (at-Tirmizij).

„Zaista iskrenost vodi u dobročinstvo, a dobročinstvo vodi u džennet“. (al-Buhari).

sadrvan.com

Poslanik s.a.v.s., u svom hadisu opominjući ashabe kazao:” “Kako ćete se ponašati kad se žene odaju bludu, a omladina ogrezne u psovci i kocki?”, upitao je Muhammed, s.a.v.s., svoje ashabe. ”A zar može doći takvo vrijeme, o Allahov Poslaniče?” – upitaše oni. Muhammed, s.a.v.s., reče: ”Može i gore .” ”A zar može biti gore?” – upitaše ponovo. ”Može. Onda kad ne budete naređivali dobro, a zabranjivali zlo”- reče Allahov Poslanik, s.a.v.s.. ”A zar može doći takvo vrijeme?”- upitaše ashabi ponovo. ”Može i gore. Onda kad dobro budete smatrali zlim, a zlo dobrim.” ”A zar može doći takvo vrijeme, o Allahov Poslaniče?”- po treci put upitaše ashabi. ”Može i gore”- odgovori Poslanik, s.a.v.s.. ”A zar može biti gore, o Allahov Poslaniče?” – čudeći se upitaše ashabi. ”Može. Kada budete naređivali zlo, a zabranjivali dobro. Tada se ni vaši najučeniji ljudi neće moći snaći”- odgovori Poslanik.

Kako divna priča, da jedan desetogodišnji dječak bude od prvih koji su prihvatili islam, a poslije toga postane jedan od najvećih islamskih lidera i zaštitnika. Jedan od četverice pravednih halifa Alija ibn Ebu Talib je bio Poslanikov, s.a.v.s., rođak koji je bio oženjen Poslanikovom kćerkom Fatimom. Alija je bio borac za islam, mudri savjetnik i odani sljedbenik u ranim godinama dok se islam uspostavljao na Arapskom poluotoku. Također je važno da je u svom ranom životnom dobu živio kao član Poslanikovog domaćinstva. Jednom prilikom je bio čak spreman i ponuditi svoj život radi Allahovog Poslanika.

Alija je rođen oko 599. godine. Njegov otac je bio Poslanikov amidža i član moćnog plemena Kurejš. Poslanikov otac je umro malo prije nego mu je rođen sin, a poslije toga je Poslanik, s.a.v.s., izgubio i majku, a i djeda dok je još bio dijete, tako da je brigu o njemu preuzeo njegov amidža Ebu Talib. Kad je Muhammed, s.a.v.s. stasao u mladića, oženio se Hatidžom, a pet godina kasnije se rodio njegov amidžić Alija. Muhammed, s.a.v.s. je postao njegov skrbnik i imat će veliki utjecaj u njegovom kasnijem životu.

Mogli bismo naširoko pisati o Alijinom životu, o njegovom prihvatanju islama, a zatim o njegovoj velikoj ulozi koju je imao dok se islam uspostavljao. Mogli bismo govoriti dalje i o ulozi koju je odigrao nakon Poslanikove smrti, vjerno pomažući Ebu Bekra i druge vođe muslimana prije nego su i njega pozvali da preuzme vođstvo. Mogli bismo govoriti i o njegovoj ulozi halife i načinu na koji je držao muslimane zajedno prije nego su ga ubili u 62. godini života.

Međutim, ovdje nam je od veće važnosti Alijino putovanje u islam i način na koji nas to putovanje može podučiti i pomoći nam da i sami budemo bolji muslimani.

Prva stvar koju treba primijetiti je da je o Aliji, još dok je bio dječak, skrbništvo preuzeo Muhammed, s.a.v.s., te da je bio odgajan u njegovoj kući. Ovo je smanjilo finansijski teret s leđa Ebu Taliba koji je imao jako veliku porodicu. Ali to je imalo i drugi utjecaj. Znači da je dječak bio odgajan u atmosferi čestitosti i molitve. Iako tad nije počela objava Kur´ana, Muhammed, s.a.v.s. je bio čestit i religiozan čovjek koji je među stanovnicima Mekke bio poznat kao El-Emin, Povjerljivi, te je navikao na česte periode molitve i posta. Dječak se naučio dobroti od svog rođaka, a naučio je i vjerovati njegovim riječima.

Kad je Aliji bilo deset godina, Muhammed, s.a.v.s. je primio prvu objavu. Vidjevši svog rođaka i Hatidžu u molitvi, dječak ih je upitao šta rade. “Obožavamo Jedinog Allaha”, rečeno mu je, i Muhammed, s.a.v.s. mu je na jednostavan način objasnio islam. S mudrošću koju rijetko nalazimo u tako ranim godinama Alija je odgovorio da mora o tome razmisliti te je otišao da razmišlja o onome što je čuo i vidio. Sljedećeg jutra se vratio s čvrstom odlukom i prihvatio je islam. “Moje oči su osjetljive i moje noge su krhke”, rekao je, “ali ja ću biti uz tebe, Allahov Poslaniče.”

Dakle, ne samo da je dječak odrastao u Poslanikovoj kući, već je i sam donio odluku da prihvati islam. Nije to uradio odmah kad mu je rečeno, kao što bi mnogi dječaci njegove dobi uradili, već je prihvatio islam svojim umom i srcem. Da li je nama muslimanima potreban primjer desetogodišnjeg dječaka da nas poduči da bismo trebali svakog dana učiniti islam našim i izgovoriti šehadet ne samo našim usnama, već također i našim umom i srcem?

Nakon što je prihvatio islam, Alija je bio hrabar i srčan u njegovoj odbrani. Jednom prilikom je rizikovao svoj život tako što se pretvarao da je Poslanik i spavao u njegovom krevetu da bi osujetio zavjeru Mekkelija da ubiju Poslanika, tako da Muhammed može otići u sigurnu Medinu. Alija je također bio i istaknuti i borac za islam, postavši prvak u bici na Bedru i učestvujući u gotovo svim Poslanikovim bitkama. Poslanik, s.a.v.s. je javno hvalio Aliju i dao mu je ruku svoje kćerke Fatime.

Jesmo li i mi hrabri u odbrani imena i poruke Božijeg Poslanika? Da, vrlo lahko nam je glasno uzvikivati kako smo spremni da umremo za Poslanika, ali jesmo li također spremni da živimo za njega? Glasno uzvikivanje da volimo Poslanika nije dovoljno. Da li slijedimo i njegov sunnet s takvim žarom? Da li smo posvetili čitav život poruci islama?

Nakon što je prihvatio islam putovanje mladog Alije kao muslimana je tek započelo. On će učiti svakog dana kroz ostatak svog života šta znači islam. Lahko je nama izgovoriti jezikom da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov Poslanik, ali živjeti tu izjavu je druga stvar. Čitav svoj život je Alija rastao kao musliman, postao Allahov rob, ne samo na riječima, već i u načinu na koji je živio svoj život.

I mi, također, trebamo rasti kao muslimani svaki dan. Bez obzira na to da li smo rođeni kao muslimani ili smo kasnije postali muslimani, moramo se boriti svaki dan da živimo kao muslimani. Svako može naglas izvikivati riječi, osuđivati napade na muslimane ili dokazivati neistinitost tuđih stavova ili govoriti drugima kako da se ponašaju. Živjeti kao pravi musliman koji je posvećen molitvi i blagostanju naše braće i sestara i bezgranično pažljiv na riječi i primjer našeg voljenog Poslanika, s.a.v.s., je životni zadatak. Neka nas primjer jednog desetogodišnjeg dječaka Alije ibn Ebu Taliba potakne na veličinu i pomogne nam da postanemo, ako Bog da, pobožni Allahovi robovi.

Napisao: Idriz Teufik, britanski pisac koji je prije nekoliko godina postao musliman. Prije toga je bio čelnik religijskog obrazovanja u različitim školama u Ujedinjenom Kraljevstvu. Prije prihvatanja islama bio je rimokatolički svećenik. Danas živi u Egiptu.

Izvor: readingislam.com
Preuzeto sa:IslamBosna.ba