Prva podvala: “Slušaj šta hodža priča ali ne radi šta hodža radi.” –  Ova konstrukcija može se dvojako tumačiti; slušaj šta govore, a ti to ne radi, tj. slušaj a ne prakticiraj, a drugi pristup ili tumačenje bi bilo da hodže ne rade kako islam nalaže tj. kako sami govore, pa ih stoga ne treba slijediti. Ovakve i slične konstrukcije nisam pronašao u starijoj literaturi, nekim prijašnjim listovima, časopisima, kazivanjima, knjigama. Primjetno je da su bošnjački časopisi poput Tarika, Muallima, Misbaha, Jeni Misbaha, Hikmeta, El-Hidaje i dr., iskazivali poseban respekt prema imamima. I drugi časopisi (kulturni, nacionalni, zabavni, i sl.) nisu na ovaj način pisali o imamima. Činjenica je da su pojedine imame kritikovali zbog nedovoljnog obrazovanja i nepraćenja potreba vremena, međutim, nikada se nije udaralo i sumnjalo u čast imama. Očigledno je da se ova podvala počinje širiti među našim ljudima u drugoj polovini dvadesetog stoljeća. Bio sam svjedok kad jedan Bošnjak u šali izgovara ovu krilaticu pred nekolicinom imama. Pitao sam ga da li je to jutro klanjao sabah namaz u džamiji. Rekao je da nije. Vidiš ove imame, kazao sam mu, oni su gotovo svako jutro u mihrabu na sabahu! Trebao si i ti biti s njima, savjetovao sam mu.

Druga podvala: Iz ove prve podvale proizilazi druga, koja naše imame ciljano smješta u ljude sumnjivog morala, griješnike, varalice i ljude kojima ne treba vjerovati. Ta politika ide dotle da su se neke imame optuživali kako čak nose i krstove ispod ahmedija. Stariji imami se sjećaju vremena kad su i reisu-l-ulemu optuživali da nosi krst ispod ahmedije i džube. Kad je ta priča stigla do jednog muslimana u džematu Umoljani (Bjelašnica) odložio je svoje poslove i uputio se u Sarajevo da to provjeri. Zaustavio je reisu-l-ulemu u Saračima nakon podne namaza i kazao mu da skine ahmediju. “Šta ti je čovječe, šta hoćeš?” – govorio mu je reisu-l-ulema. “Čuo sam da nosiš krst ispod ahmedije i košulje pa sam došao da to provjerim. Ne mogu se s tim pomiriti, pa sam morao doći,” govorio je. Uveo ga je reisu-l-ulema u jedan od prolaza i skinuo ahmediju te raskopčao košulju i kazao: “Evo vidiš, to su laži i zlonamjerna podvala!” Poljubio je iskreni musliman iz Umoljana svog reisu-l-ulemu u čelo, zatim u prsa i ljutito uskliknuo: “Vallahi lažu!”

Treća podvala: “Hodže i popovi najveći lopovi.” –  Kako prethodne podvale datiraju iz komunističkog vakta tako i ova, slika je jedne politike. Riječ je o ciljanoj i planskoj diskreditaciji na prvom mjestu imama. Iako su živjeli na rubu životne egzistencije, bez ikakvih redovnih primanja i osiguranja, kao građani drugog reda, itd., Ova podvala govori o kojem stepenu bezobrazluka je riječ. Naše su džematlije šutile na ove podvale, neke su se čak i upecale u ove opasne rabote. I šta se desilo? Nedugo na red dolazi prvi saff. Počela je podvala kako su “u prvom saffu sami lopovi i prevaranti.” Zašto baš prvi saff? U prvom saffu su naše najstarije, najobrazovanije, najčestitije džematlije. Cilj je i njih diskreditovati, jer, ako se uništi prvi saff onda više i nemamo saffova. Šutnja i na ovu podvalu rezultirala pojavom nove konstrukcije i optužbe. Ovaj put su lopovi svi oni koji idu u džamiju!?

Četvrta podvala: Kao četvrtu podvalu navodim optužbu na račun imama za podjelu naroda u Bosni i Hercegovini. “Svojim djelovanjem imami su povećali jaz među narodima,” tvrde ovdašnji analitičari socioloških prilika u Bosni i Hercegovini. Međutim, zanemarili su jednu činjenicu da je Allah, dž.š., podijelio ljude na narode i plemena, a ne imami. Važno je ovdje istaći činjenicu da Kur'an poziva ljude da se međusobno priznavaju. Vjerovatno je problem imama što im je vodilja kur'anska poruka o naređivanju priznavanja drugih, a suprotstavljanju negaciji naroda i identiteta drugih ljudi. Treba istaći da se imami optužuju za podjelu naroda u BiH upravo od onih koji su decenijama osporavali bosanskim muslimanima njihov nacionalni identitet.

Peta podvala: Naredna podvala je tendencija ograničavanja imamskog djelovanja i “zatvaranja imama u džamije.” Nerijetko na medijima slušamo svakojake stručnjake kao i aktualne političke aktere kako nam objašnjavaju šta imami treba da rade. Tvrde ti isti da imam ne treba tretirati pitanja države, vlasti, i sl., već da samo i'tikafi i zikri. Ispostavlja se da svi imaju pravo da se bave važnih društvenim pitanjima, pitanjima vlastite egzistencije, sigurnosti, državom, itd., osim imama!? Brojne su nevladine organizacije, civilni sektor, udruženja, intelektualci koji trebaju da se uključe u društvena dešavanja, dok vjerske zajednice, posebno Islamska zajednica, to pravo ne smiju imati?

Šesta podvala: Jedna od podvala jeste i ta da su “imami rušitelji države.” Svojim djelovanjima, kako tvrde pojedini krugovi i mediji, ruše sekularni koncept države i multikulturu bosansko-hercegovačkog društva. Oduzimanjem imovine Islamskoj zajednici išlo se ka tome da ona postane jetim iliti bolesnik na infuziji koja bi trebala ovisiti od sadake.  Svaki pokušaj povratka imovine i zaštite svojih prava ali i prava muslimana, Islamska zajednica se optužuje da ruši državu. Islamska zajednica nema svoje parlamentarce, ne kontroliše državne medije, vojsku, policiju, tužilaštvo, sud, obrazovne institucije, zdravstvo, itd. Islamska zajednica ne želi upravljati narodom, ona je u službi narodu. Ipak, bez obzira na ove podvale, na svaki zulum prema svom narodu, ili bilo kojem građaninu, Islamska zajednica treba da se podigne i reagira.

Sedma podvala: U nizu optužbi na račun imama jeste i ta da su “protiv fabrika i ekonomskog prosperiteta naroda u Bosni i Hercegovini.” Podizanje porušenih džamija i gradnja novih u naseljima kojima su potrebne džamije jedan je od osnovnih zadataka i misije Islamske zajednice. Međutim, nedugo nakon agresije počinje priča o prekomjernom broju džamija. Drugi su pak govorili da nisu protiv džamija, ali da su potrebnije fabrike, te da će te fabrike izgraditi džamije, itd. I jedni i drugi krivili su i krive Islamsku zajednicu i imame. Naime, isti oni koji optužuju Islamsku zajednicu da narušava sekularni koncept Bosne i Hercegovine istovremeno traže od nje da gradi fabrike i da se brine o ekonomiji države. Treba još dodati da su ti isti oduzeli vakuf Islamskoj zajednici dok su narodnu imovinu pripajali sebi i svojim političkim projektima.

Osma podvala: Jedna od najaktualnijih podvala jeste podvala za “radikalizam bosanskih muslimana.” Istina je nešto sasvim suprotno. Naime, imami su najzaslužniji što radikalno učenje i shvatanje islama nije naišlo na plodno tlo među bosanskim muslimanima. Svako zlo su na vrijeme i u korijenu sasijecali. Stotinama godina Bosna je bila najudaljenija i najisturenija muslimanska pokrajina. Shodno tome bila je plodno tlo za pojavu različitih sekti i iskrivljenih učenja. Međutim, to se nije desilo, jer je u Bosni uvijek bilo mudre uleme koja je sve opasnosti na vrijeme prepoznavala i zaustavljala. Nema dileme da je i danas Bosna jedna od stanica brojnim nedobronamjernim tumačima islama, međutim, tako nešto se neće i ne može primiti u Bosni. Za to su zaslužni bošnjački imami, a i naš narod.

Deveta podvala: Još jedna od optužbi kojima se optužuju imami i Islamska zajednica jeste “izmišljanje islamofobije”. Reći će ‘slobodni’ mediji da napadi na reisu-l-ulemu nisu islamofobija. Islamofobija je širenje nerazumnog straha od islama i muslimana. Pa zar predstavljanje reisu-l-uleme, vjerskog poglavara bosanskih muslimana, kao prijetnje Bosni i Hercegovini i opasnosti za njene građane nije islamofobija? Zašto se širi neobjektivan i nerazuman strah od reisu-l-uleme i Islamske zajednice? Isti strah je širila srednjovjekovna Evropa u cilju mobilizacije ljudi za križarske pohode. Isti strah koristila je velikosrpska politika da mobilizira i motivira vojsku za etničko čišćenje, te da pred svijetom opravda genocidne namjere. Stoga, svim događajima i izjavama u kojima postoje elementi islamofobije prilazimo s velikim oprezom. Nijednu od izjava, u kojima se sije strah od muslimana, ne podcjenjujemo. Kao narod sa svježim ranama nedavno preživjelog genocida ne dozvoljavamo nikome da nam uzima pravo na oprez.

Deseta podvala: “Imami su dežurni krivci za sve loše pojave i događaje u Bosni i Hercegovini.” –  Kao imam bit ću kriv što uopće pišem o ovim podvalama. Skoro smo došli do situacije da će imame kriviti i za poskupljenje struje, loših saobraćajnica, neočišćenih ulica od snijega, kašnjenja tramvaja, itd.

Piše: Abdulgafar Velić  (Preporod, 01. juni 2012. godine)

Prenosi se da bi Rebi'a, kada bi učio iz mushafa a neko bi mu došao, prestao sa učenjem i pokrio bi mushaf svojom odjećom.

Prenosi Ebu Hamza es-Sumali da bi Alija b. Husejn po noćnoj tami na leđima nosio vreću sa hljebom i udjeljivao je potrebnima govoreći: ”Tajna sadaka gasi srdžbu Gospodara Uzvišenog.” (Ova predaja se prenosi i od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mnoštvom puteva. Međutim, u svakom od njih ima slabosti. Šejh Albani je zbog mnoštva puteva ovu predaju ocijenio ispravnom. Es-Silsiletu es-Sahiha, br. 1908)

  Rekao je Amr b. Sabit: ”Kada su Aliju b. Husejna kupali nakon što je preselio, vidjeli su na njegovim leđima crnilo, te upitaše od čega je to, pa im rekoše: ‘Nosio bi po noćnoj tami vreću sa hljebom koji bi dijelio siromasima.”’

●  Prenosi Ebu Ejjub da mu je Ebu Malik jednog dana rekao: ”Koliko je onih koji misle da su učinili dovoljno dobra, i da su svoje stanje popravili, i da su svoja nastojanja ispravno usmjerili, i da su svoja djela iskreno učinili, a na Sudnjem danu će vidjeti da od toga ništa nisu imali.”

●  Spominje Džafer b. Berkan da je čuo o vrijednosti i iskrenosti Junusa b. Ubejda, pa mu je tim povodom napisao pismo u kojem je od Junusa tražio da mu napiše nešto o sebi. Junus mu je tim povodom napisao pismo sljedećeg sadržaja: ”Stiglo mi je tvoje pismo u kojem tražiš da ti napišem nešto o sebi. Preispitao sam svoju dušu tako što sam pogledao da li želi drugima ono što želi i sebi, i da li prezire drugima ono što prezire sebi, te sam vidio da je moja duša od toga veoma daleko. Potom sam probao da ne spominjem druge osim po dobru, pa sam vidio da je post u najtoplijem danu lakši mojoj duši od nespominjanja drugih. To je moje stanje.“

●  Prenosi Džubejr b. Nufejr da je čuo kako Ebu Derda’ na kraju namaza na tešehhudu traži utočište od licemjerstva, pa ga je Džubejr upitao o tome, te je Ebu Derda’ rekao: ”Tako mi Allaha! Zaista čovjek u jednom trenutku može da promijeni svoje ubjeđenje te da ostavi vjerovanje.“

●  Spominje Musa b. Mualla da mu je Huzejfe, radijallahu anhu, rekao: ”O Musa, postoje tri stvari kojima ako se okitiš, neće te zaobići dobro koje dođe sa nebesa: da tvoja djela budu samo radi Allaha, da želiš ljudima ono što želiš sebi i da tvoja opskrba bude halal (tj. da je stečena na šerijatski dozvoljen način).“

●  Došao je neki čovjek Muhammedu b. Vasi'u da mu se požali na ljude, te mu reče: ”Vidim srca koja se ne boje, i oči koje ne suze, i kožu koja se ne ježi.“ Na to mu Muhammed b. Vasi'a reče: ”Riječi koje izlazi iz srca doista dolaze do srca.“

●  Rekao je Hišam ed-Destuvai: ”Tako mi Allaha, ne mogu kategorički tvrditi da sam jedan dan tražio znanje samo zbog Allaha.“

●  Spominje se da je jedan mladić dolazio kod Abdullaha b. Mubareka da ga služi te je pri tome učio hadise. Potom je Ibn Mubarek otputovao iz grada i kada se vratio, nije našao tog mladića. Pitao je za njega i obavijestili su ga da je uhapšen i da je u zatvoru zbog duga koji je imao. Ibn Mubarek je upitao za iznos njegovog duga i rekli su mu da iznosi deset hiljada dirhema. Tada je Abdullah b. Mubarek otišao navečer kod čovjeka kojem je ovaj mladić bio dužan i vratio mu čitav dug, uz njegovo obećanje da mladića sutra pusti iz zatvora, te da nikome ne kaže ko je vratio dug. Kada je nakon toga Abdullah b. Mubarek sreo mladića, upitao ga je ko mu je vratio dug. Ovaj reče da samo zna da je došao neki čovjek koji je za njega vratio dug. Kada je Abdullah b. Mubarek preselio, čovjek kojem je vratio dug obavijestio je ostale kako je mladićev dug vratio Ibn Mubarek.

●  Rekao je Sufjan b. Ujejne: ”Ako se tajna djela podudare sa javnim, to je pravednost, a ako su tajna djela bolja od javnih, to je uspjeh, a ako su javna djela bolja od tajnih, to je nepravda.“

●  Upitan je Hamdun b. Ahmed: ”Zašto je govor naših prethodnika bio korisniji?“, a on je rekao: ”Zato što su oni govorili zbog ponosa islama, uspjeha duša i zadovoljstva Milostivog, a mi danas govorimo zbog svog ponosa, stjecanja dunjaluka i zadovoljstva ljudi.“

Iz djela: Ejne nahnu min ahlaki-s-selef, autora šejha Abdul-Aziza b. Nasira el-Dželila

Piše: hfz. Sead Kumro, student Medinskog univerziteta

1. Prva generacija je propise i mišljenja o ključnim, ali i o sporednim pitanjima temeljila na Kur'anu i sunnetu

Rekao je Uzvišeni Allah:

{إن هذا القرآن يهدي للتي هي أقوم ويبشر المؤمنين الذين يعملون الصالحات أن لهم أجراً كبيراً}

”Ovaj Kur'an vodi jedinom ispravnom putu, i vjernicima koji čine dobra djela donosi radosnu vijest da ih čeka nagrada velika.“ (El-Isra', 9.)

{قل إن كنتم تحبون الله فاتبعوني يُحْبِبْكم الله ويغفر لكم ذنوبكم والله غفور رحيم}

”Reci: ‘Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah zavoljeti i grijehe vam oprostiti!’ – a Allah prašta i samilostan je.“ (Ali Imran, 31.)

Kada govorimo o ovoj odlici i stavci adekvatno je da spomenemo neka pojašnjenja:

- Šerijatske tekstove (ajete i hadise) treba razumjeti i prihvatiti po njihovom spoljašnjem značenju, u skladu sa značenjem i razumijevanjem prvaka selefa i najodabranijih ljudi u najodabranijim generacijama.

- Šerijatske tekstove (ajete i hadise) ne smijemo izvrtati (teviliti) niti tvrditi da nemaju značenje (tefvid).

- Šerijatske tekstove (ajete i hadise) ne smijemo razdvajati i parcijalno uzimati, već se podjednako oslanjamo i na ajete i na hadise jer su hadisi pojašnjenje i praktična primjena Allahovih naredbi u Kur'anu.

- Moramo prihvatiti sve vjerodostojne hadise Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bez obzira radilo se o mutevatir-predajama (predaja koju prenosi veliki broj ljudi od velikog broja u svim karikama lanca) ili o ahad-predajama (predaja koju je prenio jedan čovjek).

Ako pogledamo razloge zablude svih sekti i pravaca nastalih tokom duge historije islama, vidjet ćemo da su se udaljili od nekog od spomenutih principa koji vode do ispravnog razumijevanja Kur'ana i sunneta.

2. Slijeđenje prve generacije ummeta – ashaba i tabiina i svih onih koji su bili na tom putu

Rekao je Uzvišeni Allah:

{وَالسَابِقُونَ الأَوَّلُونَ مِنَ المهَاجِرِينَ وَالأَنصَارِ وَالَّذِينَ اتَّبَعُوهُم بِإِحْسَانِ رَّضِيَ اللهُ عَنْهُمْ وَرَضُوا عَنْهُ وَأَعَدَّ لهُمْ جَنَّاتٍ تجْرِي تحْتَهَا الأنهَارُ خَالِدِينَ فِيهَآ أَبَدًا ذَلِكَ الْفَوْزُ الْعَظِيمُ}

”Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh.“ (Et-Tevbe, 100.)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je:

(خير قرونٍ قرني ثم الذين يلونهم ثم الذين يلونهم)

”Najbolja generacija je moja generacija, zatim ona koja slijedi poslije nje, zatim ona koja slijedi poslije nje.“ (Bilježe El-Buhari i Muslim; hadis Imrana b. Husejna) To bi otprilike značilo do 220. h.g.

Također je rekao:

(عليكم بسنتي وسنة الخلفاء الراشدين المهديين من بعدي)

”Držite se mog sunneta i sunneta pravednih i upućenih halifa poslije mene…“ (Bilježe Et-Tirmizi i Ebu Davud; hadis Irbada b. Sarije)

3. Ništa od Kur'ana i sunneta ne smije se odbaciti radi ličnih gledišta, stavova ili strasti

Rekao je Uzvišeni Allah:

{فلا وربك لا يؤمنون حتى يحكمون فيما شجر بينهم ثم لا يجدوا في أنفسهم حرجاً مما قضيت ويسلِّموا تسليما}

”I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.“ (En-Nisa, 65.)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasnio je razlog propasti naroda prije nas rekavši da je to radi mnoštva bespotrebnih, beskorisnih pitanja i razilaženja sa njihovim poslanicima.

Imam Šafija, rahimehullah, rekao je:

“كما أن للعين حد تقف عنده كذلك للعقل حد تقف عنده.”

”Kao što vid ima svoja ograničenja preko kojih ne može da dosegne, tako i razum ima svoje granice preko kojih ne može dokučiti.“

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, rekao je:

“العقل كالعين لا يرى في الظلام ونور كتاب الله وسنة رسوله صلى الله عليه وسلم.”

”Razum je poput oka koje ne vidi u mraku, a svjetlo je Allahova Knjiga i sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.“

4. Udaljenost od novotarije i novotara

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je:

“من أحدث في أمرنا هذا ما ليس منه فهو رد.” أخرجه البخاري وفي الرواية عند مسلم قال:

“من عمل عملاً ليس عليه أمرنا فهو رد.”

Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ko uvede u ovu našu vjeru ono što nije od nje, to je odbačeno.“ Ova predaja je zabilježena kod imama El-Buharije, dok kod imama Muslima stoji: ”Ko bude činio nešto što nije od naše vjere, bit će mu odbijeno.“

Imam Malik, rahimehullah, rekao je:

“من ابتدع في الإسلام بدعة يراها حسنة فقد زعم أن محمّداً صلى الله عليه وسلم خان الرسالة، لأن الله يقول:

{اليوم أكملت لكم دينكم وأتممت عليكم نعمتي ورضيت لكم الإسلام دينا}.”

”Ko u islam uvede novotariju, misleći da je ta stvar lijepa, optužio je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za pronevjeru poslanice, a to zato što je Uzvišeni rekao: ‘Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.'“ (El-Maide, 3.)

5. Ljubav prema svim muslimanima i ulaganje truda u izgradnji njihovog jedinstva

Rekao je Uzvišeni Allah:

{واعتصموا بحبل الله جميعاً ولا تفرقوا}

”Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte.“ (Alu Imran, 103.)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je:

(لا يؤمن أحدكم حتى يحب لأخيه ما يحب لنفسه)، وقال:

(الراحمون يرحمهم الرحمن تبارك وتعالى ارحموا من في الأرض يرحمكم من في السماء).

”Nijedan od vas neće vjerovati (biti pravi vjernik) sve dok svome bratu ne bude želio ono što želi sebi.“ (Muteffekun alejhi; hadis Enesa b. Malika) Također je rekao: ”Milostivim će se smilovati Milostivi, tebareke ve te'ala. Smilujte se onima koji su na Zemlji, pa će vam se smilovati Onaj koji je na nebesima.“ (Bilježe Et-Tirmizi i Ebu Davud)

Abdullah b. Mes'ud, radijallahu anhu, u jednoj svojoj hutbi rekao je:

“وما يكرهون في الجماعة خير مما تحبون في الفُرْقَةِ.” أخرجه الإمام الآجري في الشريعة

”Ono što prezirete u džematu bolje je od onoga što volite u neslozi.“ (Bilježi imam El-Adžuri u svojoj knjizi Eš-Šerijat)

Svi mislimani uopćeno, a svjesna muslimanska omladina posebno, imaju obavezu poznavanja ovih principa i odlika jer preko njih se ostvaruje ispravno razumijevanje vjere, a to je jedini način za postizanje sreće na dunjaluku i na ahiretu.

 Tekst je pripremljen prema udžbeniku iz akide na Fakultetu da've i usulid-dina pri Islamskom univerzitetu u Medini, šejha Sa'uda b. Abdul-Aziza el-Halefa.

Priredio: Mithad R. Ćeman

فأقم وجهك للدين القيم من قبل أن يأتي يوم لا مرد له من الله

„I okreni svoje lice vjeri pravoj i istinitoj, prije nego dođe Dan kome nema povratka od Boga.“ (30:43)

 U sljedećem ajetu Uzvišeni Bog poziva sve konfesije na međusobni suživot, toleranciju, dogovor, mir i blagostanje.

{قل يا أهل الكتاب تعالوا إلى كلمة سواء بيننا و بينكم ألا نعبد إلا الله و لا نشرك به شيئا و لا يتخذ بعضنا بعضا أربابا من دون الله فإن تولوا فقولوا اشهدوا بأنا مسلمون}

„Reci, Muhammede: O sljedbenici Knjige, dođite da se suglasimo na jednoj riječi: da ne obožavamo drugih božanstava osim Boga Jednog Jedinog, da Mu ništa drugo ne pridružujemo kao božanstvo, da ne uzimamo jedni druge kao zaštitnike, posrednike ili božanstva pored Boga, pa ako okrenu glavu, recite im: Posvjedočite bar da smo mi muslimani (da smo samo Jednom Bogu odani).“ (3:64)

U ajetu su naznačene mnoge blagodati koje ako se budu poštivale i sprovodile u djela ljudska zajednica će živjeti u velikom blagostanju, upravo onako kako je to naš Gospodar osmislio.

U protivnom, ljudska zajednica će doživjeti kolaps u svakom pogledu – moralnom, bezbjedonosnom, socijalnom, društvenom, ekonomskom, pa i političkom.

Ako pogledamo i razmislimo malo konciznije, ljudska zajednica na mnogim dijelovima Zemlje doživljava svoj kolaps, upravo zbog nepoštivanja ovih Božjih smjernica. Čak i u sredinama gdje pretežno žive muslimani u većini, a uzroci su velika udaljenost od Božjih propisa, a samim tim velika udaljenost od Božjeg rahmeta i milosti.

Naravno, Božji poziv je sve do Kijametskog dana važeći, pa ukoliko se ljude o njega ogluše proći će kao i oni prije njih.

{أفلم يروا إلى ما بين أيديهم و ما خلفهم من السماء والأرض إن نشأ نخسف بهم الأرض أو نسقط عليهم كسفا من السماء إن في ذلك لآية لكل عبد منيب}

„Kako ne vide nebo i Zemlju, ono što je iznad njih i ono što je ispod njih!? Kad bismo htjeli u zemlju bismo ih utjerali ili komade neba na njih sručili. To je, zaista, pouka svakom robu koji je odan.“ (3:64)

Općenito, iz misije Kur'ana zaključujemo da je njegova uloga općečovječanska, da njegova svjetlost treba da osvijetli sve četiri strane svijeta, da iskre svjetlosti treba da uđu duboko u srce njegovih pristaša i da se njegova misija prezentira praksom sljedbenika, a ne mrtvim slovima na papiru i praznim pričama od kojih je svakoga glava zaboljela.

Dakle, uloga Kur'ana je preporoditeljska i u ovome leži njegova glavna snaga. Kur'an je, kao što nam to historija pokazuje, od poludivljih plemena uspio da, skoro preko noći, napravi nosioce svestranog progresa i napretka na svim poljima ljudskog života: političkom, ekonomskom, socijalnom, vjersko-moralnom i prosvjetnom.

Muslimani uspješe da formiraju državu na temeljima Božje demokratije koju priželjkivahu svi susjedi muslimana, državu u kojoj svi imahu ista prava i obaveze. Muslimani uđoše u historiju, a sve uspjehe koje postigoše – postigoše upravo primjenjujući propise Kur'ana. Muslimani, dakle, postadoše prezenteri savremene Božje misli i spokoja na Zemlji, a sve zbog toga što sjediniše praksu i teoriju i postadoše pravi muslimani.

Da pojasnim šta znači riječ musliman? Čovjek koji je u svojim djelima i govoru odan svome gospodaru Allahu dž.š., čvrsto vjerujući u Njega, izvršavajući sve naredbe, a kloneći se svih zabrana. Cilj i intencija Kur'ana je da od čovjeka napravi pravog čovjeka kao socijalno, humano-altruističko biće i nosioca najviših moralnih vrijednosti, da napravi pravog muslimana.

Kur`an opisuje karakteristike pravih muslimana na desetine mjesta, a spomenut ćemo sljedeće ajete:

{التائبون العابدون السائحون الراكعون الساجدون الآمرون بالمعروف والناهون عن المنكر والحافظون لحدود الله و بشر المومنين}

„Pravi vjernici su oni koji se skrušeno kaju kada griješe, klanjaju i obožavaju Boga, poste, pregibaju se, ničice padaju, naređuju dobra djela, zabranjuju poroke i nevaljalštine i Božje odredbe potpuno čuvaju i izvršavaju. Obraduj ove pravovjerne Božjom nagradom u oba života!“ (9:113)

{والذين صبروا ابتغآء وجه ربهم و أقاموا الصلاة و انفقوا مما رزقناهم سرا و علانية و يدرؤن بالحسنة السيئة اولئك عقبى الدار جنات عدن يدخلونها}

„Koji sve trpe i podnose (sve napore ulažu) da bi stekli zadovoljstvo Gospodara svoga, potpuno molitvu izvršavaju, darivaju i troše (na Božjem putu), tajno i javno od onoga što smo im mi dali i sa dobrom zlo suzbijaju – to su oni koje čeka lijep kraj i svršetak rajske bašče u kojima će vječno boraviti.“ (13:24-25)

Svakako, ako bismo se upustili u tumačenje ovih ajeta daleko bi nas odvelo, ali oni su dovoljno jasni. Rezime ovih ajeta je izgradnja čovjeka i društva, kao i uspostava najviših moralnih principa koji su od općeg i društvenog dobra. Kao što je Muhammed a.s. rekao:

لا ايمان بلا عمل و لا عمل بلا ايمان

„Nema vjere bez dobrih djela, niti ima dobrih djela bez vjere (imana).“

Kao što smo već napomenuli, prvi muslimani primjenom vjere u praksi postadoše nosioci novog poretka i civilizacije u toku čitavog Srednjeg vijeka. Takvi muslimani, čim se obogatiše, počeše padati na mnoge kušnje i ispite kojima ih Uzvišeni Bog iskušava tokom čitavog života. Potpadoše pod značenje ajeta:

{كلا إن الإنسان ليطغى أن راه استغنى}

„Čovjek prelazi granicu i griješi čim vidi da se je obogatio.“ (96:6,7)

Sladak život i pohlepa za strastima, kao i borba za udobne fotelje učiniše one, a i ove muslimane da utonu u duhovno i tjelesno mrtvilo, a obaveze prema Bogu, sebi i drugima dođoše na zadnje mjesto. Ummet se rascijepa na mnoge dijelove, stranke i vilajete koji ne žale i glave dati, a i drugima skidati za dunjalučki šićar. Takav unutarnji košmar muslimana i zavađu koristi vanjski dušmanin ostvarujući svoje šićare preko izdajica i njima sličnih. Taj takav odnos muslimana prema vjeri košta ih najezdom Mongola u trinaestom vijeku, na čelu sa Džingis-kanom, koji porobiše istočno islamsko carstvo, popališe ga i u pepeo pretvoriše. Za nepunih dvjesta godina zapadno islamsko carstvo Andaluziju. Sva ta katastrofa muslimana bila je kazna za odstupanje od Kur'ana uzvišenog, a to se isto i dan-danas događa.

Neki od učenjaka podijelili su muslimane na grupe:

1. iskreni, gorljivi muslimani;

2. formalni muslimani bliži prvoj vrsti;

3. formalni indiferenti;

4. nazovi muslimani.

Čuveni islamski učenjak Hasan El-Basri još u II vijeku po Hidžri išao je po džamijama i opominjao muslimane da su odstupili od suštine islama toliko da Muhammed a.s., kada bi ustao, ne bi među njima našao nijednog pravog muslimana.

Prva grupa muslimana su idejni nosioci, ideolozi islama i njegovo ogledalo u praktičnom životu. Nažalost, njih nema puno, oni su manjina, oni su, ako Bog da, nada ovog ummeta, jer su uspjeli da spoje i teoriju i praksu.

Druga grupa muslimana su formalni muslimani i ovo je nabrojnija grupa muslimana. Oni kažu da vjeruju i da su muslimani, ali nije to dostiglo nikakav stepen jakog ubjeđenja. Oni obavljaju neke propise više formalno nego iz ubjeđenja, nisu shvatili zašto klanjaju, zašto daju zekat, zašto idu na hadž. Dakle, njihovi ibadeti su svedeni na obični formalizam, od koga će oni sami slabe koristi imati, a i njihov praktični produkt i korist od njih je mala. Oni, dakle, nisu shvatili suštinu ibadeta, nisu shvatili suštinu namaza, posta, zekata, hadža. To je sve na nivou forme i običaja.

Treća grupa su formalisti ili indiferentni muslimani. To su oni muslimani koji kada bi ih upitao da li vjeruju ne bi rekli da su nevjernici, ali svojim postupcima to dokazuju. Oni ne obavljaju nijednu vjersku dužnost i obavezu. Malo ih klanja i posti, a ako klanja ili eventualno posti ne zna zašto to radi. Oni žive samo za sebe, za stomak i stolicu, dakle, nemaju nikakve obaveze prema Islamskoj zajednici, niti hoće da imaju. I ova vrsta je brojnija od druge.

Četvrta vrsta muslimana je nazovi muslimani. To su oni koji nose samo muslimansko ime, a iskreno rečeno ima ih dosta što žale što ga nose. Oni su potpuno materijalizirani. Oni imaju samo jedan ideal, a to je dunjalučki interes, ne gledajući način i sredstvo – bitno je samo do njega doći. Oni svoje antiislamsko raspoloženje na svakom koraku dokazuju, skrnaveći vakufe i sve islamske institucije, samo da dođu do ostvarenja svojih interesa. To su „muslimani“ koji nemaju svoje vrijednosti, s njima se drugi igraju i zloupotrebljavaju ih i koriste, nanoseći time štetu općeislamskim interesima i unoseći na taj način razdor i mržnju među muslimanima. To su, dakle, oni koji se mogu kupiti i prodati, i to za vrlo malu cijenu, često puta i za dvadest eura. To je njihova cijena. Ili za džak brašna. To je cijena njihovog islama, njihovog imena, njihovog morala, njihove vrijednosti. Toliko košta jedan glas pojedinih stranaka koje kupuju ovakve muslimane za dvadeset eura.

Na treću i četvrtu grupu muslimana odnosi se sljedeći ajet iz Kur'ana a.š.

و لقد ذرأنا لجهنم كثيرا من الجن والإنس لهم قلوب لا يفقهون بها و لهم أعين لا يبصرون بها و لهم آذان لا يسمعون بها وألئك كالأنعام بل هم أضلّ أولئك هم الغافلون

„Mi smo mnoge ljude i džine stvorili radi pakla, jer imaju srce i um kao i ostali, ali neće da razmišljaju; imaju oči, ali njima neće da gledaju; imaju uši, ali njima neće da slušaju. Oni su kao četvoronožne životinje, pa i gori. To su nehajnici i zalutala čeljad.“ (7:178)

Moja poruka:

Dužnost muslimana je da upozna suštinu svoje vjere islama, a to će postići koristeći se relevantnom literaturom koje ima na svakom koraku, jer znanje ne pada s neba, a neznanje koje je, nažalost, našlo danas najviše utočišta među muslimanima nije opravdanje za čovjeka ni pred ljudskim ni pred Božjim sudom.

Dr. Mehmed-ef. Mešić

Slava pripada Allahu, dž.š. Kazna je ono što se ljudima dogodi kao posljedica počinjenog grijeha. Iskušenje je ono što je dato ljudima kao vid provjere koja može biti u nečemu dobrom ili lošem. U pogledu kazne, Allah, dž.š., kaže (u prijevodu citiramo): “Sreća koja ti se dogodi od Allaha je, a nesreća koja te zadesi sam si zaslužio…” (En Nisa, 79)

Komentarišući “sam si zaslužio” Katade kaže: “(to znači) Kazna je za vas, o sine Ademov, zbog tvojih grijeha. Ebu Salih kaže komentarišući riječi Uzvišenog “a nesreća koja te zadesi sam si zaslužio…” to znači: “Zbog tvojih grijeha, i Ja (Allah) sam Onaj koji je tako odredio. (Tefsir Ibn Kesir)

Allah, dž.š., također kaže :

“Kakva god vas bijeda zadesi, to je zbog grijehova koje ste zaradili, a On mnoge i oprosti.” (Šura, 30)

Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, kaže: “”Kakva god vas bijeda zadesi, to je zbog grijehova koje ste zaradili”, znače: O ljudi, šta vas god snađe od teškoća, to je zbog vaših ružnih postupaka što ste ih počinili. “A mnogo toga On i oprosti.” Oprosti mnoge grijehe, te vas zbog njih ne kažnjava. Preko njih prelazi. Kao što Uzvišeni veli: “Da Allah kažnjava ljude prema onome što zasluže, ništa živo na površini Zemljinoj ne bi ostavio”" (Fatir, 45)

Po pitanju iskušenja, Poslanik, s.a.v.s., kaže (prijevod značenja):“Kada Allah zavoli ljude iskušava ih, onaj ko bude zadovoljan dobit će zadovoljstvo, a onaj ko se rasrdi dobit će srdžbu.” (Bilježi imam Ahmed, Sahih el-Džami, 1706) Poslanik, s.a.v.s., također kaže: “Zaista je veličina nagrade srazmjerna veličini iskušenja. Zato, kada Uzvišeni Allah zavoli jedan narod, postavi ga na razne kušnje, pa ko bude zadovoljan time, Allah, dž.š., će biti zadovoljan njime, a ko se srdi zbog toga, njemu pripada Allahova srdžba.” (Bilježi ga Tirmizi, 2320, Sahih el-Džami , 2210)

Sljedeće riječi će nam pokazati na osnovu čega neko može reći da je neki događaj kazna ili iskušenje: Ako je nesreća koja vam se dogodi rezultat djela poslušnosti Allahu, kao što je biti ranjen u džihadu, gubitak imetka radi hidžre u ime Allaha, gubljenje posla radi toga što ste musliman ili povećanja predanosti islamu, u tom slučaju, to je iskušenje. Ko ga podnese strpljivo bit će nagrađen, ali ko reaguje negodovanjem ili ljutnjom zaslužit će Allahovu srdžbu. Ako je nesreća posljedica griješenja, kao što je spolno prenosiva bolest ili bolest uzrokovana konzumiranjem alkohola ili uzimanjem droga itd. onda je to vrsta kazne koja dolazi na ovom svijetu (što je suprotno odgađanju kazne do Sudnjeg dana). Ako nesreća nije povezana ni sa dobrim djelom niti sa grijehom – kao što je bolest, gubljenje djeteta ili neuspjeh u poslu – onda sve to zavisi od čovjekove lične situacije. Ukoliko je takva osoba dobra i pobožna onda je to iskušenje, a ako je ta osoba sklona griješenju onda je to kazna.

Nesreća može biti kazna radi iskupljenja od grijeha, ili može biti iskušenje s ciljem poboljšanja čovjekovog statusa i povećanja njegovih dobrih djela za koja će biti nagrađen. Ovo može odrediti da li je neka osoba pokorna ili nepokorna. Čovjek ne bi trebao veličati sam sebe, radije bi trebao sam sebe kritikovati zbog svojih mahana i trebao bi težiti ka perfekciji. Imat će korist u toj nesreći u svakom slučaju, ukoliko bude strpljiv i bude se nadao nagradi. A Allah najbolje zna.

 Autor: Muhammed Salih el-Munadžid
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba

Siromah i nevoljnik

U osnovi siromah je onaj koji nema osnovne životne uvjete: hranu, odjeću i stan, a također i potrebe onih koje izdržava. Ovako se to uglavnom pojašnjava u knjigama fikha. Ali ovo nije generalno pravilo, nego islamski učenjaci kažu da je pravilo za siromaha da njegovu definiciju određuju društvene prilike. To znači da nije obaveza da to uvijek bude onaj ko nema osnovne životne potrebe jer se standard života ljudi mijenja. Pa recimo u naše vrijeme postoje društva koja svojim građanima garantuju ove osnovne životne potrebe- hranu, stan, odjeću, liječenje itd., koje su  kod njih poznate kao socijalna pomoć. U takvoj situaciji ne možemo reći da se nikome ne daje zekat, nego pravilo glasi da zekat zaslužuje najsiromašnija kategorija ma makar i imali kvalitetniju hranu, ljepšu odjeću ili imali vlastita auta i tome slično.

Oni koji ga sakupljaju

To je kategorija državnih službenika, misli se na islamsku državu, koji vode administraciju prikupljanja zekata, preuzimaju ga od onih koji ga daju, bilježe i vode brigu o njegovoj raspodjeli.
Oni čija srca treba pridobiti za islam
U ovu kategoriju ulaze i muslimani i nemuslimani. Što se tiče muslimana, misli se na one koji su imanski slabi, ali koji su u svome narodu poštovani i ugledni, i ukoliko bi njihovo vraćanje islamu donijelo veliku korist za islam, ili ukoliko bi, možda, njihovo dopuštanje muslimanima da rade za korist islama bilo puno korisno. A što se tiče nemuslimana, misli se na one od kojih se može očekivati da prime islam, a što bi podstaklo i njihov narod da primi islam.

Otkup iz ropstva

Ovo se odnosi na roba mukatiba- onoga koji je napravio sporazuma sa svojim vlasnikom da se otkupi za određenu svotu novca ili imetka. Takvom se robu muslimanu pomaže zekatom u njegovom otkupljivanju svoje slobode kako bi to što prije uradio.

Prezaduženim

Pod prezaduženim se misli na onu grupu muslimana koji su sticajem okolnosti bili primorani da se zaduže toliko da nisu u stanju da to od svoje zarade otplate, a ne na one koji se zadužuju bespotrebno kupovinom nepotrebnih stvari. Prezaduženim muslimanima se izdvaja iz zekata kako bi im se pomoglo u vraćanju dugova. U današnjem vremenu ovo je možda jedna od vrlo čestih situacija u koje zapadaju mnogi ljudi, pa je zekat jedan od načina da se olakšaju teškoće muslimana.

Na Allahovom putu

U prvom redu misli se na borce na Allahovom putu- mudžahide. To je jedan od načina da se pomognu muslimani koji su stali na granice kako bi zaštitili islam i muslimane od neprijateljske ruke. Pored toga, jedan dio islamskih učenjaka dozvoljava da se i zekat izdvaja za misionarske aktivnosti, izdržavanje džamija, bolnica, škola, sirotišta i sl.

Putnik namjernik

To je osoba koja je u toku svog putovanja ostala bez imetka potrebnog da se vrati svojoj kući. Svejedno da li se radilo o onome ko je potrošio što je imao, ili da se radi o nekome ko je pokran u toku putovanja. U obzir se ne uzima da li je u osnovi bogat ili siromašan. Može da se radi o bogatoj osobi ali koja nije u staju da dođe do svog imetka. Izuzimaju se oni koji su u stanju da podignu sa računa novac ili da im neko pošalje putem banke novac da se vrate kući, ili da pozajme.

Na kraju da na pomenemo da se zekat ne može dati uzlaznoj i silaznoj rodbini, ili muž ženi, jer su to kategorije koje je obaveza izdržavati i bez zekata.

Iako je ostalo još mnogo toga da se kaže o zekatu, ovo bi bilo ukratko, jedino još ostaje da napomenemo da je na nama da islam prenosimo  drugima tako ono što smo naučili iz ovih nekoliko tekstova o zekatu treba da prenesemo onima koji ne znaju, kako bismo svi zajedno učestvovali u širenju dobra i svi zajedno bili nagrađeni kod Uzvišenog Gospodara. Njemu zahvaljujemo i na početku i na kraju, neka nam naš život teče u smjeru Njegovog zadovoljstva zasnovan na uputi posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, neka je na njega naajodabraniji salavat, njegovu porodicu i časne ashabe.

Pripremio Muhamed Ikanović prof.

U čemu je istinska snaga vjernika

Mnogi će razumjeti da se u ovome hadisu misli na fizičku snagu, međutim, pojam jakog i snažnog vjernika ima mnogo šire značenje. Fizička ili tjelesna snaga je samo jedan elemenat ili segment koji sačinjava sveukupnu snagu jednog vjernika muslimana. Istinska i iskonska snaga leži u iskrenom i čvrstom vjerovanju-imanu. Pod jakim i snažnim vjernikom prije svega, podrazumijeva se musliman koji čvrsto i nepokolebljivo vjeruje, koji je odlučan, koji se bori protiv svojih hirova i nagona sve dok ih ne nadvlada, onaj koji se suprotstavlja šejtanu sve dok ga ne porazi. Istovremeno, takav vjernik vodi brigu i o svome tijelu i fizičkoj snazi, kako bi bio jak i sposoban da uspješno i kvalitetno obavlja vjerske dužnosti, marljiv i aktivan u ibadetima, hrabar u borbi za Istinu i Pravdu, odvažan u suzbijanju zla i promoviranju dobra, te izdržljiv u podnošenju različitih poteškoća na Allahovom putu.

Ovo je profil vjernika koji je potreban islamskom ummetu u njegovoj renesansi, progresu, borbi i opstanku. Prema tome, ovo je pravo i ispravno razumijevanje snage vjernika u hadisu, gdje se prije svega misli na snagu imana-vjerovanja iz koje prozilaze i duševna snaga, i odlučnost, i nepokolebljivost i visoke ambicije, pa čak i fizička snaga.

Neraskidiva veza između duhovne i tjelesne snage

Nema sumnje da postoji čvrsta veza između snage imana, duševne snage, znanja i snage tijela. Iman ili čvrsto vjerovanje je osnovna snaga koja pokreće sve druge snage; i mentalnu i tjelesnu i znanstvenu i spoznajnu. Sve što je iman jači, jače su i druge snage u čovjeku. Kada je iman jak, jaka je i duša, koja snažno teži svemu onome u čemu je za nju hajr i na ovome i na onome svijetu. Kreće putem znanja, aktivnosti i žrtve, a ostavlja lijenost, nemar i tromost. Tako kada nestane lijenosti i tromosti, tijelo se aktivira i jača, i čovjek nastoji da svoju tjelesnu snagu što više ojača, kako bi mu bila ispomoć na putu činjenja dobra i postizanja Allahova zadovoljstva.

Jak vjernik je onaj čija je pripadnost islamu duboko prožeta islamskim učenjem, do te mjere da stavlja sebe i svoj imetak na raspolaganje islamu i njegovim principima. Ovakav vjernik je čvrst u svome vjerovanju, egzistenciji i aktivnostima na putu vjere. On je bogobojazan i odgovoran u svemu onome što radi. Svoju tjelesnu snagu ne stjeće kako bi se time hvalisao i uzdizao, niti je koristi kao bi tlačio slabašne i nad njima svoju snagu ispoljavao. Ako tako postupa, on gubi snagu imana, a kada izgubi snagu imana, izgubio je svako dobro i tada mu snaga njegova tijela kod Allaha ništa ne vrijedi. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Na Sudnjem danu doći će velik i debeo čovjek, kod Allaha neće vrijediti ni koliko je krilo mušice.“ Snaga tijela neće biti od koristi ako nije popračena snagom duše, koja upravlja i vlada tijelom. U protivnom, insan će postati razjareni i bijesni hajvan, kao što je slučaj sa bezbožnicima i zalutalima. Uzvišeni Allah je uništio mnoge silnike i snagatore koji su zaboravili na Allaha i pobunili se protiv Njega, zaboravivši da sva moć i snaga samo Allahu pripadaju. Uzvišeni Allah za takve navodi primjer u Kur'anu i kaže: „Zar ne znaš šta je Gospodar tvoj sa Adom uradio, sa stanovnicima Irema, puna palata na stubovima, kojima ravna ni u jednoj zemlji nije bilo; i Semudom koji je u dolini stijene klesao, i faraonom koji je šatore imao-koji su na zemlji zulum provodili i poroke na njoj umnožili, pa je Gospodar tvoj bič patnje na njih spustio, jer, Gospodar tvoj je, zaista, u zasjedi.“(El-Fedžr, 6.-14-)

Na ovo je ukazao i sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nije snažan onaj koji je vješt hrvač, nego je snažan onaj koji vlada sobom u srdžbi.“

Tako se snaga imana-vjerovanja međusobno isprepliće sa snagom duše, znanja i tijela, pa zajedno čine ličnost jakog vjernika, kojeg Uzvišeni Allah voli.

Razlika između jakog i slabog vjernika

Suštinska razlika između jakog i slabog vjernika je baš u jačini imana. I jedan i drugi posjeduje dobro, a to je iman-vjerovanje, s tim što to vjerovanje nije isto jako i čvrsto kod jednog i kod drugog. Jak vjernik je onaj koji je toliko prožet imanom-vjerom u Allaha da i sebe i svoj imetak stavlja na raspolaganje na putu uvjerenja i ideologije kojoj pripada, dok se slab vjernik koleba između onoga što pruža ovaj svijet i žrtvovanja koje traži konstruktivna vjera da podnese u njeno ime. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije osporio da je i pri slabom vjerniku dobro, jer on posjeduje osnovu imana. Stablo imana je zasađeno u njegovom srcu i na njemu je samo da ga zalijeva duhovnošću i uzgaja, dok ne ojača, kada će i on postati jakim vjernikom. Slab vjernik, njegovo dobro se svodi samo na njega, on je stalo isložen opasnostima po iman, jer on svoj iman nije zaštitio i utvrdio i nije ga napojio kako bi porastao i ojačao. Takav je vrlo često slab i nemoćan pred iskušenjima i strastima. Sam Kur'an iznosi razliku između jakog i slabog vjernika i mjesta i jednog i drugog kod Allaha.

„Zar smatrate da je onaj koji hadžije vodom napaja i koji vodi brigu o Mesdžidul-Haramu ravan onome koji u Allaha i onaj svijet vjeruje i koji se na Allahovom putu bori? Nisu oni kod Allaha jednaki. A Allah neće uakzati na pravi put onima koji sami sebi nepravdu čine.“ (Et-Tevba, 19.)

Uzvišeni Allah kroz formu upitne rečenice negira da je vjernik koji se brine o hadžijama i Bejtullahu, ravan onome ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, a uz to se bori na Allahovom putu svojim imetkom i životom. Borba na Allahovom putu znači podnošenje različitih poteškoća i žrtvovanje, ne samo imetka, nego i onoga što je najvrednije kod čovjeka, a to je njegov život.

Napajanje hadžija i održavanje Kabe su primjer djela slabijih vjernika, dok su hidžra i borba na Allahovom putu imetkom i životom obilježje jakih vjernika. Ovo se može uzeti kao jedno opće pravilo za sve druge aktivnosti i djela. Djela i aktivnosti koje zahtijevaju veći napor, žrtvu i odricanje, obilježja su jakih i čvrstih vjernika, dok djela koja traže manje odricanja i žrtve, obilježje su slabijih vjernika.

Kako postati jakim vjernikom

Nakon što je ukazao na razliku između jakog i slabog vjernika, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upućuje nas na lijek protiv bolesti slabosti, koja može pogoditi neke od segmenata snage ili sve njih zajedno. Slabost može podjednako pogoditi vjernika i u njegovom imanu i u duši i znanju i tijelu. Šta mu je činiti?

Uputu za ovo stanje nam je u drugom dijelu hadisa dao lično Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

-Teži za onim što će ti koristiti,-tj. Nastoj da budeš pokoran Allahu Uzvišenom, jer u tome je najveća korist za čovjeka. Pokornost je ta koja jača iman, pomaže pri čišćenju i odgoju duše i doagnava slabost i malaksalost. A dunjalučku korist za sebe traži u onome što je dozvoljeno i što će ti pomoći u pokornosti Allahu.

- traži pomoć od Allaha – samo od Allaha pomoć traži, skrušeno Mu se moli da popravi tvoje stanje, budi iskren u djelima pa ćeš postići sreću oba svijeta. Nemoj misliti da si sa svojom snagom i moći neovisan od Allaha i Njegove pomići, jer ako te Allah bez pomoći ostavi, propao si.

- i nemoj klonuti!-Nemoj popuštati u traganju za dobrom, koje će ti biti od koristi i na dunjaluku i na ahiretu, i nemoj biti lijen pa da izgubiš svoju snagu. Prenosi Muslim  da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Allahu moj, utječem Ti se od nemoći i lijenosti.“

- Ako te nešto zadesi, ne reci: Da sam uradio to i to, bilo bi to i to, nego reci: To je Allahova odredba i On čini šta hoće, jer „da sam“ otvara vrta šejtanu.“-Ovo je poslanički lijek i naputak za muslimana kako da se pomiri sa odredbom i da se ne žali na nevolje koje ga zadese, jer nema koristi žaliti za onim što se desilo i što je prošlo. To otvara vrata šejtanu koji će preko tog žaljenja ubaciti svoje otrove i misli, ta ugroziti iman, kao najveći  i osnovni izvor snage i moći jednog muslimana.

Abdulvaris Ribo Saff br. 315

Kur'an je Allahov govor, koji je mudžiza, objavljen Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, zabilježen u mushafima (zbirkama), prenesen mutevatir-predajom, čije je učenje posebno vrednovan ibadet, počinje surom El-Fatiha, a završava surom En-Nas.

Dakle, Kur'an je Allahov govor, Njegova izgovorena riječ. Kur'an nije stvoren, nego je objavljen najodabranijem čovjeku, Njegovom posljednjem poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, preko najodabranijeg meleka – Džibrila, u najodabranijem mjestu – Mekki, u najodabranijem mjesecu – ramazanu.

On je uputa i vodilja čovječanstvu do Kijametskog dana. Ko ga bude čitao i slijedio njegove upute – uspio je i na ovom i na budućem svijetu, a ko mu leđa okrene, pa taj će provesti tegoban život na oba svijeta.

Koji je mudžiza, tj. koji je nadnaravne prirode, nije ni stih ni proza. Nemoguće je sačiniti nešto slično njemu, a on je izazov ljudima do Sudnjeg dana, pa ako neko misli da može, neka proba, a Allah Uzvišeni je već napomenuo u suri El-Bekare da to neće moći uraditi.

Zabilježen je u mushafima, tj. zbirkama, knjigama na jednom mjestu. Prvo bilježenje u mushafe bilo je za vrijeme halife Ebu Bekra, radijallahu anhu, na inicijativu Omera ibnul-Hattaba, radijallahu anhu, a povodom smrti oko sedamdeset hafiza Kur'ana u Bitki na Jemami.

Prenesen je mutevatir-predajom, tj. posebnom vrstom predaje u kojoj u svakoj generaciji prenosi toliki broj pouzdanih prenosilaca da je nemoguće posumnjati da su se mogli složiti na laži i neistini. Znači, predaja koja je apsolutno ispravna, bez imalo sumnje.

Čije je učenje posebno vrednovan ibadet, tj. kada čovjek uči Kur'an dobit će posebnu vrstu nagrade, kao što nas je obavijestio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Ko prouči koliko jedan harf iz Kur'ana imat će nagradu, a za dobro djelo nagrada je deseterostruka. Ja ne kažem da su ELIF LAM MIM jedan harf, nego je ELIF harf, LAM je harf  i MIM je harf.”[1]

Stoga,

”Ako želiš da vidiš svoje mjesto kod Allaha, pogledaj koliko mjesta ima Kur'an kod tebe”, tj. koliko ti učiš i čitaš Kur'an, te koliko postupaš po propisima koji se nalaze u njemu, a tebi su upućeni.

Bilješke:

[1] Bilježi Tirmizi i kaže da je hadis hasen sahih, od Abdullaha ibn Mes'uda.

Nermin Avdić    minber.ba