Članarina nije, kao što se nažalost pogrešno poima kod priličnog broja naših ljudi, ulaganje u smrt. Naprotiv, ona je ulaganje u život, kako dunjalučki jer zahvaljujući njoj naša sela i gradovi imaju žive džamije a one su njihov identitet, tako i u ahiretski, onaj stvarni jer je ona dobro djelo, ona je borba na Božijem putu imetcima, ona je istinsko ulaganje u naš ahiretski život jer se dijeljenje u islamu definiše kao, davanje od sebe sebi.

Zato, dragi brate kad plaćaš članarinu ti ne daješ nikom, do sebi. Kroz nju sebe i našu zajednicu na Dunjaluku jačaš a samo sebi za Ahiret uplaćuješ jer je kako Poslanik veli: „Podijeljeno naše”.

Kao što je Uzvišeni Bog i poslanik Njegov u pozitivnom kontekstu spomenuli one koji članarinu plaćaju, Poslanik je one kojih za nju nije briga spomenuo također. Evo kako: „Ko se ne brine za opšte potrebe muslimana ne pripada nama”.

Naši preci, djedovi i očevi su znali gdje pripadaju i u vrlo teškim vremenima brinuli se i džamije održavali, ezanu život omogućavali i mekteb od svih nasrtaja sačuvali. Nama su to predali sa jasnim očekivanjem da to čuvamo, unapređujemo i djeci našoj predamo, koja će sada zahvaljujući našoj brizi u mektebima biti naučena i osposobljena preuzeti brigu o džamiji, džematu i IZ-ci.

Dragi brate, ako još nisi član IZ-ce pridruži se, tako ćeš ojačati sebe džematom a džemat sobom. Tako ćeš i bogatiji na Ahiret otići jer nije na odmet ponoviti, članarina je ulog u Ahiret. Sve nas pozivam da svoj odnos prema našoj zajedničkoj stvari, IZ-ci, preispitamo kako bi opredjeljujući se za brigu o našoj vjeri snažno pripadali našem Ummetu i odlučno slijedili našeg Pejgambera.

Različitih smo zanimanja, želja i prohtjeva ali nam je svima jedna želja kad je u pitanju Ahiret. Želja nam je spas, nagrada, Džennet nam je želja. Da bismo do Dženneta stigli islam ne traži odricanje od Dunjaluka, već zahtijeva da od Dunjaluka ulažemo u Ahiret. Članarina IZ-ci je takav ulog.

Autor: Izet ef. Čamdžić       (www.preporod.com)

Ovaj hadis nam precizira unverzalne – konstantne vrijednosti kojih se kao muslimani moramo pridržavati. Međutim, primjena načela i principa koji se crpe iz ova dva izvora islama je varijabilna i shodna promjenama vremena i prostora, zastupljenosti ili nezastupljenosti islama, vladavine islamskih principa, čovjekove imanske i naučne snage i potencijala na individualnom ili društvenom nivou… „Kada ne bi ste griješili, Allah bi vas uklonio i doveo druge ljude koji bi griješili i od Njega oprosta tražili.“

Konstantna univerzalna vrijednost je npr. još u riječima Uzvišenog: „O vjernici, u islam u potpunosti uđite…“, tj. ispunjavajte sve obaveze i dobrovoljna djela, a izbjegavajte sve stroge zabrane i pokuđena djela. Naša primjena islama nikada nije ekvivalentna njegovim univerzalnim vrijednostima, a posebno kada se govori o njegovoj primjeni u kontinuitetu, jer slabost čovjeka iziskuje da griješi, zaboravlja, nepravdu čini, a griješenje označava da se nešto od zabranjenog učini ili naređenog izostavi. Puka čovjekova želja da potpuno savršeno izvrši obaveze, ne gledajući na lične okolnosti, svoje okruženje i raspoložive potencijale, dovodi ga u stanje kataklizme. Ljudi koji misle da do perfekcije mogu dovesti svoju vlastitu primjenu propisa u čistoj su zabludi. Neminovno je da savršentvo primjene islama biva okrnjeno fizičkim nedostacima u samim djelima ili onim manjkavostima vezanim za same motive djelovanja, ali „Nastojate postupati onako kako je najbolje, a ako ne možete bar približno najboljem.“

Ali, Allahova milost je velika! Prije svega, višestruko nas nagrađuje za svako učinjeno djelo, a kako rekosmo – svako od tih učinjenih djela zbog naših ljudskih slabosti ima nedostataka, koji se, onda, anuliraju spomenutim uvišestručavanjem. Potom, nagrađuje nas prema našim iskrenim namjerama, makar naša djela ne bila učinjena. „Moja milost je sve obuhvatila“

Čudim se onim ljudima koji ne shvataju ova značenja. Čudim se onima koji stalno teže ka perfekcionizmu, cjepidlačenju u vjeri i hrvanju s onime što ne mogu nikada nathrvati: „Niko se neće hrvati s vjerom, a da ga ona neće nathrvati“ – riječi su Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem Takvi i sami na kraju propadnu. Ali, kako su nathrvani, šta im se desilo? Oni su spoznali univerzalna značenja koja, također, na univezalan način žele sprovesti u praksu, zaboravljajući i ignoririrajući vlastite sposobnosti i spremnost, a zatim realnost u kojoj žive i obitavaju. Ovakva hiperpresija uzrokovana kolizijom upornog nastojanja izjednačenja konstantnih i varijabilnih vrijednosti je neizdrživa za prirodu u kojoj je čovjek stvoren, pa tada čovjek neminovno zapada u potpuni kolaps, razočarenje u samu vjeru, a na kraju i njeno napuštanje. „Obavežite činjenjem djela koja možete podnijeti, jer Allahu neće dosaditi dok vama ne dosadi.“

Nemojmo biti u zabludi i smatrati da ustrajno pretjerivanje, koje vidimo kod određenih ljudi, neće nikada biti privedeno kraju. Zapravo, što je pretjerivanje duže, daleko je veća vjerovatnoća potpunog kraha. Koliko je namaza zbog neshvatanja ovog principa ostavljeno, koliko je znanja zaboravljeno, koliko je djece odgojno zapušteno, koliko je mahrama i nikaba skinuto, koliko je sunnet-brada obrijano, koliko… koliko…?

Još se više čudim onima koji su sebe lično i svoju primjenu islama stavili na stepen nepomjenjivih vrijednosti, smatrajući sebe i svoje postupke mjerilima ispravnosti islama kod ostalih.

To su danas one „kadije“ koje iza svakog čoška vire hvatajući tuđe pogreške.

To su one siledžije čije se sjeme nije zatrlo još od Zul-Huvejsirovog napada na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem

To su oni što se saburu od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem , nisu naučili, „trčeći pred rudu“ i zatvarajući svima nama već otvorena vrata.

To su oni što su svakome „istinu“ spremni reći, samo je još sebi nikada nisu saopćili.

To su oni što svugdje nos smiju zabosti, ali ne samo u svojoj vlastitoj kući, jer će tamo „krvava“ nosa ostati.

To su oni što su pred braćom muslimanima grlati, a pred ostalima skrušeno pognuti.

Kao da im je prikazana pozicija u Džennetu, pa iz Dženneta ljudima sude za njihove postupke?

Kao da primjena islama garantira čovjeku ulazak u Džennet?!

Kao da su oni danas sigurniji od Ebu Bekra i Omera da ući u Džennet?

Kao da o njihovoj primjeni islama ovisi opstanak samog islama!

Kao da su potpuno sigurni da im Allah sutra neće utrnuti svjetlo imana i ljubav koju trenutno nose prema ovoj vjeri, a onda ih usaditi u srca drugih ljudi?

Kao da onaj, koga svojim očima i srcem danas zbog njegovih grijeha s podozrenjem gledaju, sutra ne može od njih bolji biti?

Kao da Allah njihova „savršena“ djela ne može u prah pretvoriti, a prihvatiti jedno dobro djelo najvećeg grješnika i tim povodom ga u Džennet uvesti?

Abdullah b. Mubarek je rekao: „Nećeš izliječiti svoju oholost, dok ne budeš svakog čovjeka koga vidiš boljim od sebe smatrao.“

Mr. Emir Demir  minber.ba

Da li Lejletul-kadr ima isti kvalitet kao i ostale noći u godini? Ne, naravno! Da li je Lejletul-kadr posebna noć zbog ibadeta koji se u njoj izvršava? Svakako, ne! Izvanrednost noći Lejletul-kadr samo se još više unapređuje ibadetima koji se izvršavaju u njoj. Slično tome, mjesec ramazan nije poseban mjesec zbog toga što je u njemu počelo objavljivanje Kur’ana. Ne, ali je mjesec ramazan zbog svoje posebnosti izabran da u njemu počne objavljivanje Kur’ana. Naravno, činjenica da je objavljivanje Kur’ana počelo u mjesecu ramazanu samo još više ističe njegov kvalitet.

Na osnovu nekoliko ajeta iz Kur’ana Ibn Qajjim je zaključio da određena mjesta i vremena nose posebnu vrijednost u sebi, a ne zbog njihove povezanosti s drugim faktorom. Allah, dž.š., kaže: „A Allah dobro zna kome će povjeriti poslanstvo Svoje.”[2] U cijelom čovječanstvu Allah je poslanicima i vjerovjesnicima darovao izvanrednu vrijednost jer su oni bili izabrani da prenesu Njegovu poruku masama. Zatim, među poslanicima i vjerovjesnicima također postoji hijerarhija. To je jasno naznačeno u Kur’anu: „Neke od tih poslanika odlikovali smo više nego druge.“[3] Što se dana tiče, Allah, dž.š., je posebanošću darovao sve dane mjeseca ramazana i prvih deset dana mjeseca zul-hidžeta. Među noćima odabrane su: Lejletul-kadr i Lejletul-berāt (15. noć mjeseca šabana). Takođe je opće poznato da Meka i Medina uživaju povlašten položaj u odnosu na ostala mjesta na Zemlji.

Mjesec muharem i Dan ašure

Hadisi Božijeg Poslanika, a.s., napominju da mjesec muharem i Dan ašure (10. dan mjeseca muharema) posjeduju izvanrednost koju nemaju ostali dani. Kur’an ističe vrijednost Svetih mjeseci (Ešhurul-hurum) u koje spada i mjesec muharem.

NAPOMENA

Premda su određene vrline mjeseca muharema i Dana ašure spomenute u hadisima Božijeg Poslanika, a.s., među muslimanima cijelog svijeta (ummet) raširena su neutemeljena vjerovanja u vezi s ovim danom i mjesecom. Učenjaci hadisa (muhaddisun) ne mogu naći obrazloženja za takva vjerovanja, iako su duboko ukorjenjena i opće poznata. Stoga je, u tom pogledu, potreban oprez. Jedan od ciljeva ovog rada jeste objelodanjivanje takvih neutemeljenih vjerovanja. Naš šerijat utemeljen je na Kur’anu i Sunnetu Allahovog Poslanika, a.s. I baš kao što je šerijat utemeljen na ova dva izvora i vrijednosti dobrih dijela moraju biti utemeljene na njima, a ne na izmišljenim predanjima. Naravno, kada do nas, pouzdanom predajom, dospiju riječi ashaba i tabi’īna treba ih, kada je riječ o stvarima o kojima oni nisu u mogućnosti imati sopstveno mišljenje (pitanja gajba), smjestiti u istu ravan s hadisima Božijeg Poslanika. Jer, što se, na primjer, tiče vrijednosti dobrih dijela, ashabi i tabi’ī ni ne mogu ih sopstevnim intelektualnim zalaganjem spoznati, pa će se njihove izreke o tome smatrati kao da su ih čuli od Allahovog Poslanika, a.s.

Mada se islamski propisi, uz Kur’an i Sunnet, temelje na idžmau i kijasu, ova dva izvora šerijata ne mogu se koristiti kada je riječ o vrijednosti nekog dobrog djela, mjesta ili vremena. Da bi se dokazala njihova vrijednost potreban je jasan i nedvosmislen tekst iz Kur’ana ili Sunneta. Kada se takav tekst nađe, dužnost je učenjaka hadisa da nepristrasno prosuđuju njegovu autentičnost. Stoga je neophodno da osobe koje citiranju predanja o vrijednostima dijela navedu izvore kako bi se autentičnost njihovih predanja mogla provjeriti.  Učenjaci hadisa napisali su brojne knjige o apokrifnim hadisima koji su, uprkos tome, postali veoma popularni među muslimanima. Takve knjige su El-maqasidul-hasana od Sahavija, Kašful-hifa od Adžlunija i At-tazkira od Zerkešija.

Mjesec muharem

Od dvanaest mjeseci islamskog kalendara četiri se smatraju svetim.  To su: muharem, redžeb, zul-kade i zul-hidže. Nagrada za dobro djelo tokom ovih mjeseci povećava se shodno njihovoj vrijednosti. Međutim, i posljedice grijehā u ovim mjesecima su mnogo pogubnije, pa je posebno bitno za vrijeme njihovog trajanja suzdržati se od griješenja.[4] U prostornom kontekstu svetim mjesecima je sličan harem Meke. Nagrada za dobro djelo učinjeno u svetom prostoru mekanskog harema izrazito se povećava, ali je i kazna za učinjeni grijeh u njemu mnogo ozbiljnija i teža.[5] Hazreti Katade, r.a., kaže: „Nepravda učinjena za vrijeme trajanja svetih mjeseci je veća nego nepravda koja se učini u ostalim mjesecima. Premda se nepravda uvijek smatra velikim grijehom, Allah, dž.š., ima potpunu slobodu da dodaje težinu kada i čemu On hoće.” On zatim nastavlja: „Allah, dž.š., odlikovao je neka Svoja stvorenja nad ostalim. Odlikovao je prenosioce Njegove Riječi među melekima, kao što je odlikovao Svoje poslanike među ljudima. Odlikovao je Svoj Govor nad govorom Svojih stvorenja, i odlikovao je džamije nad drugim prostorima i mjestima. Među mjesecima Allah, dž.š., je izabrao i učinio posebno vrijednim mjesec ramazan i četiri sveta mjeseca. Od dana On, dž.š., odlikovao je petak, a od noći Lejletul-kadr. Vrijednim, prema tome, treba smatrati ono što je Allah, dž.š., učinio vrijednim. Inteligentni ljudi znaju da su uistinu bitne samo one stvari koje je Allah, dž.š., učinio bitnim.”[6] Neophodno je, s toga, da muslimani čine što više dobrih dijela u muharemu, redžebu, zul-kadetu i zul-hidžetu. U svom čuvenom djelu Ahkamul-Kur’an imam Džessas naglašava da će oni koji budu nastojali izvršavati vjerske obrede i činiti dobra djela tokom svetih mjeseci biti inspirisani da ih nastave činiti i u ostalim mjesecima tokom godine. U skladu s tim, osobama koje se budu trudile da ostave grijehe za vrijeme svetih mjeseci, olakšat će se čuvanje od grijeha u drugim mjesecima. Ne izvući korist iz svetih mjeseci, predstavlja, zaista, veliki neuspjeh.[7]

Kur’an općenito govori o četiri sveta mjeseca ne specificirajući koji su to mjeseci. Kao i u brojnim drugim slučajevima, odgovor na pitanje koji su mjeseci sveti dao je Allahov Poslanik, a.s. U autentičnom hadisu kojeg prenosi Ebu Bekr, r.a., Vjerovjesnik, a.s., kaže: „Vrijeme se vatilo u stanje u kojem je bilo na dan kada je Allah stvorio nebesa i Zemlju. U godini ima dvanaest mjeseci od kojih su četiri sveta. Tri sveta mjeseca dolaze jedan za drugim: zul-kade, zul-hidže i muharem. Četvrti sveti mjesec je između džumadel – ahira i šabana. To je mjesec redžeb plemena Mudar.“[8] Ovaj hadis nas vraća na ajet iz sure Et-Tawba u kojem Allah, dž.š., kaže: „Premještanjem svetih mjeseci samo se povećava nevjerovanje, čime se nevjernici dovode u zabludu; jedne godine ga proglašavaju običnim a druge godine ga proglašavaju svetim – da bi ispunili broj onih mjeseci koje je Allah učinio svetim. Ružni postupci njihovi predstavljeni su im kao lijepi. A Allah neće ukazati na Pravi put onima koji neće da vjeruju.“[9] Idolopoklonici paganske Arabije imali su običaj, da iz različitih pobuda, odgađaju i premještaju svete mjesece. Na primjer, kada su namjeravali da ratuju za vrijeme mjeseca muharema,[10] oni bi muharem proglasili saferom, a ljudima bi rekli da će te godine muharem biti nakon safera (a ne kako je uobičajeno da muharem dolazi prije safera). Na taj način oni bi mijenjali poredak svetih mjeseci prilagođavajući ga svojim potrebama. Iako su predislamski Arapi poštovali svetost ovih mjeseci oni su mijenjali njihov raspored kako bi po želji mogli ratovati. Kao rezultat takve prakse niko tačno nije mogao odrediti u kojem su se mjesecu uistinu nalazili. Međutim, desete godine poslije Hidžre Allahov Poslanik, a.s., objavio je da su se mjeseci vratili u poredak koji je uspostavio Allah, dž.š., na dan kada je stvorio univerzum. Godinu dana prije ove objave Vjerovjesnik, a.s., poslao je hazreti Ebu Bekra, r.a., da predvodi vjernike na hadžu. Premda se smatralo da je mjesec u kojem je Ebu Bekr s vjernicima obavio hadž bio zul-hidže, ustvari je to, kao posljedica ranijeg premještanja mjeseci, bio mjesec zul-kade. Desete godine poslije Hidžre kada je Allahov Poslanik, a.s., obavljao hadž mjesec koji su svi smatrali zul-hidžetom i stvarno je bio zul-hidže. Možda je zbog toga Allahov Poslanik, a.s., odgodio odlazak na hadž baš za tu godinu. Gornji hadis Allahov Poslanik, a.s., izrekao je 10. zul-hidžeta 10. godine po Hidžri na Mini. Njegove riječi: „…U godini ima dvanaest mjeseci od kojih su četiri sveta…” upućuju na ajet u kojem Allah, dž.š., kaže: „Broj mjeseci u Allaha je dvanaest, prema Allahovoj Knjizi, od dana kada je nebesa i Zemlju stvorio, a četiri su sveta; to je prava vjera. U njima ne griješite! A borite se protiv svih mnogobožaca, kao što se oni svi bore protiv vas; i znajte da je Allah na strani onih koji se Allaha boje i grijeha klone.“[11]

Post za vrijeme mjeseca muharema

Post za vrijeme mjeseca muharema, po važnosti, dolazi odmah nakon posta u mjesecu ramazanu. Iako svi dani i svi mjeseci pripadaju Allahu, dž.š., Allahov Poslanik, a.s., ipak je naglasio da je muharem Allahov, dž.š., mjesec. Govoreći to Vjerovjesnik, a.s., namjeravo je istaknuti posebnost i važnost ovog mjeseca. Hazreti Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Muhammed, a.s., rekao: „Najvredniji post nakon mjeseca ramazana jeste post u Allahovom mjesecu muharemu.“[12] Hazreti Alija, r.a., prenosi da je jedne prilike sjedio pored Allahovog Poslanika, a.s., kada mu je neki čovjek prišao i upitao ga: „O Allahov Poslaniče! U kojem bi mi mjesecu, nakon mjeseca ramazana, preporučio da postim?” Allahov Poslanik, a.s., reče: „Ukoliko nakon mjeseca ramazana budeš postio, onda posti u muharemu jer je to Allahov, dž.š., mjesec. U njemu je dan u kojem je Allah, dž.š., oprostio (ranijem) narodu i u kojem će oprostiti (kasnijem) narodu.“[13] Narod čije pokajanje je Allah, dž.š., primio u ovom danu je Benu Israil. Upravo je 10. muharema Allah, dž.š., spasio Musa, a.s., i Židove od faraona. Više detalja o tome uslijediti će uskoro.

Neki islamski učenjaci smatraju da je mjesec muharem poseban radi Dana ašure. Drugi, čak šta više, smatraju da se hadisi koji tematiziraju vrijednost mjeseca muharema odnose samo na Danu ašure, a ne cijeli mjesec. Prema njihovom mišljenju samo post na Dan ašure ima posebnu vrijednost, a ne post tokom cijelog mjeseca muharema.

Post na Dan ašure

Deseti dan mjeseca muharema veoma je značajan u historiji islama. Vjerovjesnik, a.s., provodio je u post ovaj dan preporučujući svojim drugovima da i oni poste. U početku je post na Dan ašure bio obavezan. Međutim, kada je vjernicima naređeno da poste mjesec ramazan, obaveznost posta na Dan ašure je dokinuta. Muslimanima je nakon toga ostavljena mogućnost da poste na taj dan ili da ne poste. Kako god, vrijednost posta na Dan ašure potvrđena je hadisima Božijeg Poslanika, a.s. Između ostalog, u hadisima se navodi da post na Dan ašure briše grijehe počinjene u prošloj godini.

Nakon što je vjernicima propisan obavezni post tokom mjeseca ramazana, muslimani su dobrovoljno postili samo deseti dan mjeseca muharema (Dan ašure). Vjerovjesnik, a.s., je pred svoju smrt spomenuo, da ako bude živ naredne godine da će postiti i deveti i deseti dan mjeseca muharema. Na žalost, Allahov Poslanik, a.s., nije poživio do sljedećeg mjeseca muharema. Međutim, muslimani koji nastoje slijediti njegov sunnet trebali bi postiti i deveti i deseti dan ovog mjeseca. S obzirom da postoje predanja da treba postiti dan prije Dana ašure i dan poslije, najbolje bi bilo postiti deveti, deseti i jedanaesti dan mjseca muharema. Prema tome, postiti samo deseti dan mjeseca muharema predstavlja mekruhi tanzīhen (blaža vrsta pokuđeno djela).[14]

Porijeklo posta na Dan ašure povezano je s Musa, a.s. Naime, na taj dan Allah, dž.š., spasio je Musaa, a.s., i jevreje od faraona. Iz zahvalnosti prema Bogu, Musa, a.s., je postio Dan ašure. Židovi su također postili taj dan. Ugledajući se na praksu židova i Kurejšije su postili na Dan ašure. Muhammed, a.s., je također dok je bio u Meki postio taj dan. Kada je stigao u Medinu Allahov Poslanik, a.s., upitao je židove zašto poste deseti dan mjeseca muharema. Oni su mu odgovorili da poste iz zahvalnosti Bogu što je spasio Musaa, a.s., i Izraelćane od faraona. Muhammed, a.s., im je tada rekao da su muslimani bliži Musau, a.s., od njih, pa je nastavio postiti na Dan ašure preporučivši muslimanima da i oni poste.

Iako je Muhammed, a.s., početkom svoje poslaničke misije volio da se poistovjećuje sa Ehli Kitabijama (židovi i kršćani) kako bi ih pridobio za islam, Allah, dž.š., mu je kasnije naredio da se razlikuje od njih. Pošto židovi poste samo deseti dan muharema, Poslanik, a.s., je kazao da će, ako bude živ naredne godine, uz deseti dan muharema postiti i deveti dan kako bi se razlikovao od njih. S toga je mekruhi tanzīhen ne postiti deveti ili jedanaesti dan mjeseca muharema uz deseti dan.[15]  Sada ćemo analizirati hadise koje govore o postu na Dan ašure.

Hadisi koji govore o postu na Dan ašure

Hazreti Aiša, r.a., kaže: „U predislamsko doba Kurejšije su postili Dan ašure, a postio ga je i Allahov Poslanik, a.s. Kada je preselio u Medinu Vjerovjesnik, a.s., nastavio je postiti Dan ašure tražeći od svojih sljedbenika da i oni poste taj dan. Nakon što je muslimanima naređeno da poste mjesec ramazan, post na Dan ašure je prepušten na volju vjernicima. Ko je želio postio ga je, a ko nije htio, nije ga ni postio.“[16]

Hazeti Rubejj’e bint Muavviz je rekla: „Poslanik, a.s., je ujutro na Dan ašure poslao glasnika u ensarijska sela oko Medine da objavi: ‘Ko je doručkovao neka posti do kraja dana, a ko je zapostio neka posti!‘” „Mi smo” – rekla je Rubejji’a – „postili, a navikavali smo i našu djecu da poste. Pravili smo im igračke od vune, pa kada bi koje od njih zaplakalo za hranom, davali smo mu te igračke i tako sve do iftara.“[17]

Hazreti Seleme ibn Ekva’ kaže: „Vjerovjesnik, a.s., naredio je nekom čovjeku iz plemena Eslem da ljudima objavi: ‘Ko je jeo neka posti ostatak dana, a ko nije jeo, neka posti, jer danas je Dan ašure!“‘[18] Na osnovu navedenih hadisa jasno je da je post na Dan ašure bio obavezan.

Hazreti Abdullah ibn Abbas, r.a., prenosi: „Vjerovjesnik, a.s., je došao u Medinu i primijetio da jevreji poste na Dan ašure, pa ih je upitao: „Zašto to činite?” Odgovorili su: „Ovo je dobar dan u kojem je Bog spasio Izraelćane od njihovog neprijatelja, pa ga je zbog toga Musa, a.s., postio.” „Pa ja sam Musau preči od vas” – rekao je Muhammed, a.s. On je zatim nastavio da posti taj dan i naredio je da se posti.”[19]

Od Hazreti Ebu Musa El-Ešarija se prenosi da je rekao: „Jevreji su Dan ašure ubrajali u svetkovinu (blagdan), pa je Muhammed, a.s., rekao: „Postite ga i vi!“[20]

Hazreti Abdullah ibn Abbas, r.a., kaže: „Nisam vidio da se Poslanik, a.s., drži posta bilo kojeg dana, smatrajući ga boljim od drugog, osim ovog dana – desetog muharema i ovog mjeseca (ramazana).“[21] Ovaj hadis nedvosmisleno ukazuje na vrijednost posta na Dan ašure i tokom mjeseca ramaza koju Vjerovjesnik, a.s., nije propuštao.

Muslim bilježi da je Abdullah ibn Mes’ud rekao: „Ovo je dan (Dan ašure) koji je Vjerovjesnik, a.s., postio prije nego što je naređen post mjeseca ramazana. Kada je propisan post za vrijeme mjeseca ramazana, obaveznost posta na Dan ašure je dokinuta.“[22] Imami Nevevi napominje da su islamski učenjaci jednoglasni o tome da je post na Dan ašure mustehab.

Nagrada za post na Dan ašure

Hazreti Ebu Katade, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Iskreno se nadam da će Allah, dž.š., oprostiti grijehe iz protekle godine onome ko posti na Dan ašure.“[23] Govori se, naravno, o malim grijesima, jer je za velike grijehe potrebna tevba.

Način posta na Dan ašure

Hazreti Abdullah ibn Abbas prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., postio na Dan ašure, te da je i vjernicima preporučio da poste. Kada su ga ashabi izvijestili da jevreji i kršćani također svetkuju Dan ašure, Allahov Poslanik, a.s., je rekao: „Ako budem živ iduće godine, ako Bog da, postit ću i deveti dan.“[24] Međutim, Poslanik, a.s., umro je i nije dočekao mjesec muharem iduće godine.

Hazreti Hakim ibn A’aredž kazuje da je jedne prilike došao do Ibn Abasa koji je pored Zemzema stavio ogrtač pod glavu i upitao ga: „Obavijesti me o Danu ašure, koji dan da postim?” On je odgovorio: „Kada vidiš mlađak mjeseca muharema broji dane, pa kada osvane deveti dan tad zaposti.” Hakim ga je zatim upitao da li je tako postio Allahov Poslanik, a.s., a Ibn Abbas mu je odgovorio potvrdno.[25] Prema drugom predanju Ibn Abas, r.a., je rekao kako im je Poslanik, a.s., preporučio da poste deseti dan mjeseca muharema. Također se od Ibn Abbasa, r.a., prenosi da je rekao: „Postite deveti i deseti dan i razlikujte se od jevreja!”[26] Na osnovu navedenih predanja može se zaključiti da je za Ašuru najbolje postiti deveti i deseti dan mjeseca muharema. Kada je Abdullah ibn Abbas, r.a., rekao Hakimu ibn A’aredžu da je Poslanik, a.s., postio deveti dan, mislio je kazati da bi Poslanik, a.s., postio deveti dan da je poživio duže, jer mu je je to bila namjera. Iako Poslanik, a.s., nije doživio da posti deveti dan, njegovu namjeru da to učini Ibn Abbas je protumačio kao da je Poslanik, a.s., stvarno postio. A Allah, dž.š., najbolje zna.

Postoji još jedno predanje veoma često citirano u brojnim zbirkama hadisa u kojem stoji da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Postite na Dan ašure, ali se razlikujte od jevreja tako što ćete postiti dan prije ili dan poslije.“[27] Shodno ovom hadisu osoba može postiti deveti i deseti ili deseti i jedanaesti dan mjeseca muharema. Međutim, jedan od prenosilaca ovog hadisa je Muahmed ibn Ebi Lejla kojeg su učenjaci hadisi okarakterisali kao slabog prenosioca. Ibn Redžeb El-Hambeli napominje da veznik „ili” spomenut na kraju hadisa indicira sumnju u tačnost iskaza prenosioca. Odnosno, čini se da prenosilac hadisa nije siguran da li je Poslanik, a.s., rekao: „dan prije” ili „dan poslije“. Ibn Redžeb zatim navodi hadise u kojima se umjesto veznika „ili” nalazi veznik „i”, što znači da bi da se trebalo postiti tri dana: deveti, deseti i jedanaesti dan mjeseca muharema. Uzimajući u obzir sva navedena predanja Šejh Abdul-Hak Dehlewi konstatuje da postoje tri načina posta za Dan ašure.

• a) najbolje je postiti tri dana: deveti, deseti i jedanaesti dan,
• b) zatim deveti i deseti dan, te
• c) samo deseti dan mjeseca muharema.

Napomena: Gornja diskusija pokazuje kako islam traži od svojih sljedbenika da se razlikuju od jevreja i kršćana. To je razlog zbog kojeg se ne postiti deveti dan mjeseca muharema uz deseti kvalificira mekrūhom. Iako je Allahov Poslanik, a.s., za života postio samo deseti dan, on je, u cilju razlikovanja od jevreja, namjeravao postiti i deveti dan. S toga je potrebno prilikom posta za Dan ašure na neki način se razlikovati od njih, bez obzira da li će se uz deseti dan postiti dan prije ili dan poslije. Hazreti Abdullah ibn Abas, r.a.,  prenosi kako je Allahov Poslanik, a.s., imao običaj da pusti kosu da mu slobodno pada, kako su to činili jevreji i kršćani, dok su idolopoklonici pravili razdjeljak. To je činio zbog toga što je volio nalikovati Sljedbenicima Knjige u stvarima u kojima mu od Allaha, dž.š., nije objavljena nikakva naredba. Zatim je Poslanik, a.s., počeo praviti razdjeljak u svojoj kosi.[28]  Izgleda da je Vjerovjesniku, a.s., kasnije bilo naređeno da se i po ovom pitanju razlikuje od Sljedbenika Knjige, kao što mu je bilo naređeno da se od njih razlikuje po pitanju posta na Dan ašure. Stoga bi bilo lijepo uz deseti dan mjeseca muharema postiti još jedan dan.

Darivanje porodice na Dan ašure

Da li je pohvalno darivati svoju porodicu za Dan ašure ili ne? Jedna grupa islamskih učenjaka smatra da je ta praksa neutemeljena. Svoje mišljenje argumentiraju činjenicom da hadis koji govori o tome nije pouzdan. Međutim, njihovo stanovište nije ispravno, niti racionalno. Pronicljivi hadiski učenjaci smatraju da je hadis pouzdan i da je praksa darivanja porodice na Dan ašure pohvalna. Hazreti Abdullah ibn Mes’ud prenosi da je Allahov Poslnanik, a.s., rekao: „Ko obilno opskrbi svoju porodicu na Dan ašure, njega će Allah izdašno opskrbiti za čitavu narednu godinu.” Ovaj hadis, od Ibn Mes’uda, bilježe: Taberani, Bejheki i Ebu Šejh. Taberani i Bejheki prenose ovaj hadis i od Ebu Se’ida el-Hudrija, dok ga Bejheki prenosi od Džabira i Ebu Hurejre. Premda lanaci prenosilaca ovog hadisa nisu pouzdani, njihov veliki broj upućuje na njegovu autentičnost.[29]  O ispravnosti ovog hadisa hafiz Zejnuddin Iraki kaže: „Ovaj hadis ima određenih slabosti premda ga Ibn Hiban smatra autentičnim. Postoji također još jedna verzija ovog hadisa koju hafiz Ebu Fadl Muhammed ibn Nasir kvalificira ispravnom. Imami Bejheki na osnovu toga zaključuje da učenjaci hadisa, osim Ibn Hibbana, hadis o opskrbljivanju porodice za Dan ašure smatraju autentičnim. To je evidentno iz činjenice da on ovaj hadis navodi od brojnih ashaba, a svi oni ga prenose od Allahovog Poslanika, a.s…. To što Ibn Tejmija odbacuje ovaj hadis tvrdeći kako ništa slično nije preneseno od Allahovog Poslanika, a.s., predstavlja njegovu grešku… Na kraju, hadis koji postaje pouzdan na osnovu drugih faktora može se smatrati legitimnim dokazom u vjeri.”[30] Allama Šami navodi da je hadis o opskrbljivanju porodice autentičan, dok je hadis o uzimanju surme za Dan ašure izmišljen. S toga se stavljanje surme za Dan ašure smatra novotarijom.

Ispravljanje vjerovanja

Vrijednost i važnost Dana ašure i razloge zbog čega je to tako već smo obradili. Razlog je spašavanje Musaa, a.s., i Izraelćana od faraona i njegove vojske koje se desilo desetog dana mjeseca muharema. Kako bi se zahvalio Allahu, dž.š., Musa, a.s., je postio na taj dan. Prihvatajući hazreti Musaovu praksu Muhammed, a.s., je također postio na Dan ašure i naređivao muslimanima da poste. Nakon što je obaveznost posta desetog dana mjeseca muharema dokinuta, post za Dan ašure se smatra neobaveznim, ali vrlo pohvalnim djelom. Možda su ljudi zbog istog razloga poticani da obilno opskrbljuju svoje porodice na taj dan. A Allah, dž.š., najbolje zna.

O mučeništvu hazreti Husejna na Dan ašure

Zbog pogrešne propagande mnogi ljudi vjeruju da je značaj Dana ašure povezan s mučeništvom hazreti Husejna. To je pogrešno mišljenje. Islamski vjerozakon usavršen je za vrijeme života Allahovog Poslanika, a.s. Kako se bilo koji aspekt šerijata onda može odnositi na događaj koji se desio nakon smrti Allahovog Poslanika, a.s.!? U stvari, taj događaj desio se mnogo godina nakon vremena Pravednih halifa. Mučeništvo hazreti Husejna, bez ikakve sumnje, predstavlja bolan i tragičan događaj. Međutim, islam ne dopušta fanatično žalovanje, jer islam nije religija žalovanja. Svaka stranica historije islama ispisana je krvlju šehida. Kada bi muslimani bili dužni oplakivati smrt svakog šehida, svi dani u godini bili bi dani žalosti. Brojne poznate ličnosti iz historije islama okončale su svoj život šehadetom. Među njima su: hazreti Omer, hazreti Osman, hazreti Alija. U stvari, prije njih kao šehid je pao „prvak šehida” hazreti Hamza. Brojni ashabi također su bili šehidi tokom tragičnih bitki na Muti, kod bunara Mā’ūna i na Redž’u. Ovi događaji nisu bili samo lične tragedije, već je Vjerovjesnik, a.s., smrću svojih drugova bio žestoko pogođen. Kako musliman može zaboraviti sve ove i mnoge druge tragedije, a sjećati se samo smrti hazreti Husejna. Umjesto žalovanja islam potiče vjernike da se trude na Allahovom putu zalažući svoje živote i imetke. Kao muslimani dužni smo razmišljati šta smo mi učinili za Vjeru, jer su naši slavni prethodnici žrtvovali najvrednije što su imali – svoje živote.  Ibn Hadžer Hejsemi, čuveni muftija Meke i jedan od vodećih pravnika i učenjaka hadisa svoga doba kaže: „Ne treba zaboraviti da je hazreti Husejn ubijen na Dan ašure. To, međutim, znači da mu je Uzvišeni Allah, dž.š., podario počasni položaj i sjedinio ga s ostalim članovima čiste Poslanikove, a.s., porodice. Kada neko razmišlja o tragediji koja se desila toga dana trebao bi reći: „Innā lillāhi ve innā ilejhi rādžiūn.” Na taj način on će ispuniti ono što Allah, dž.š., od njega traži i zaslužiti nagradu koja je obećana onima koji kada ih nevolja zadesi kažu: „Innā lillāhi ve innā ilejhi rādžiūn.” O njima Allah kaže: „Njih čeka oprost od Gospodara njihova i milost; oni su na Pravome putu!“[31] Na Dan ašure treba se angažirati u izvršavanju dobrih dijela poput posta, a izbjegavati neutemeljene rafidijske novotarije kao što su prekomjerni plač, žalovanje i vapaj. To nije praksa muslimana. Da jeste, tada bi bilo preče oplakivati smrt Božijeg Poslanika, a.s.  Muslimani bi također trebali izbjegavati praksu nevasiba – neprijatelja i mrzitelja porodice Allahovog Poslanika, a.s. Takvi ljudi su neznalice. Oni se neistinom bore protiv neistine, novotarijom protiv novotarije, zlom protiv zla. Umjesto žalovanja oni su od Dana ašure napravili festival sa svečanim, novim odjelima, surmom i provodima, priređujući specijalne gozbe kakve ne prave drugim danima. Smatraju to Sunnetom koji su njihovi preci uobičajili. Međutim, to je u potpunoj suprotnosti sa Sunnetom jer nije preneseno da je išta od toga što oni čine, Allahov Poslanik, a.s., činio.”[32]

Neutemeljena predanja o Danu ašure

Kada su islamski pravnici i učenjaci hadisa bili upitani o ukrasima, surmi, svečanoj odjeći, kupanju i izražavanju radosti na Dan ašure, jasno su istakli da ne postoje autentična predanja o tome da je Allahov Poslanik, a.s., tako činio, niti su to činili njegovi ashabi, niti neki od utemeljitelja pravnih mezheba, niti je iko od ostalih učenjaka ikada smatrao takvu prasku pohvaljenom. O tome ne postoji ni vjerodostojno ni slabo predanje u nekoj od  pouzdanih islamskih knjiga. Između brojnih vrlina koje se povezuju s ovim danom samo je opskrbljivanje porodice utemeljeno na Sunnetu. Sve ostale čuvene vrijednosti ovog dana su izmišljene. Najpoznatija izmišljena predanja vezane za Dan ašure su:

• - ko stavi surmu taj dan, neće ga zaboljeti oči te godine
• - ko se okupa taj dan, neće se razboljeti te godine
• - da se klanja posebna nafila na Dan ašure
• - Ademovo, a.s., pokajanje primljeno je na taj dan
• - taj dan je Nuh, a.s., s lađom pristao na planini Džudi
• - Hazreti Ibrahim, a.s., spašen je iz vatre taj dan
• - taj dan Allah, dž.š., je otkupio Ismaila, a.s., velikim ovnom
• - Jusuf, a.s., se susreo sa svojim ocem Jakubom, a.s., taj dan

Nevasibi (mrzitelji Poslanikove, a.s., porodice) su iz neznanja Dan ašure proglasili svečanim praznikoim, dok su ga rafidije iz istog razloga proglasile danom tuge i žalosti. Oba stava su u suprotnosti sa Sunnetom.[33]

Šejh Ali ibn Muhammed ibn Arrak navodi još neka izmišljena predanja u vezi s Danom ašure. Tako se u jednom od njih kaže da će onaj ko posti Dan ašure imati nagradu kao da je postio i proveo u molitvi šezdeset godina. Uz to imat će nagradu kao 10.000 meleka, 1.000 hadžija i m’utemira, 10.000 šehida i nagradu svih stanovnika sedam nebesa. U ovom izmišljenom predanju dalje se navodi da će osoba koja nahrani gladnog na Dan ašure imati nagradu kao da je nahranio sve siromahe iz Muhammedovog, a.s., ummeta. Čak šta više, navodi se da će se osobi koja pomiluje siroče na Dan ašure podizati stepeni u Dženentu za svaku dlaku kose siročeta preko koje je njegova ruka prošla. Zatim se u ovom lažnom hadisu navodi da je Allah, dž.š., stvorio sva stvorenja na Dan ašure, uključujući nebesa, Zemlju, Pero, Levhi mahfūz, Džebraila, Mikaila i hazreti Adema. Dalje se navodi da je Idris, a.s., izdignut na nebo u ovom danu; da je Davudu, a.s., primljena tevba; te da će se Kraj Svijeta (Kijamet) desiti na Dan ašure.

Zna se i ime osobe koja je izmislila ovo predanje. Ibn Dževzi navodi da je to Habib ibn Ebi Habib koji je ovo izmišljeno predanje pripisao hazreti Abdullahu ibn Abbasu.[34]

Izmišljeno je i predanje u kojem se navodi da je na Dan ašure: hazreti Jusuf, a.s., oslobođen iz zatvora; Jakubu, a.s., vraćen vid; Junus, a.s., spašen iz ribe; oprošteni prošli i budući grijesi Muhammedu, a.s.; pala prva kiša; primljeno pokajanje Junusovog, a.s., naroda; Allah stvorio prvo stvorenje; osobi koja posti na Dan ašure bit će oprošteni grijesi 40 godina života; ili onome ko posti na Dan ašure bit će upisana nagrada kao da je postio cijelo vrijeme, a ko provede u ibadetu noć uoči Dana ašure, imat će nagradu svih stvorenja između sedam nebesa; zatim se navodi da su svi vjerovjesnici postili nas Dan ašure; da će onome ko klanja četiri rekata nafile, učeći na svakom rekatu poslije Fatihe suru Ihlas 50 puta, biti oprošteni grijesi 50 budućih i 50 prošlih godina, te da će za njega u Džennetu biti pripremljeno 1000 počasnih položaja od svjetla; da će onaj ko nahrani gladnog preći preko Sirat-ćuprije brzinom munje; da će onaj ko podjeli sadaku imati nagradu kao onaj koji nikada nije odbio prosjaka; a da će onaj ko pomiluje siroče imati nagradu kao da se ljubazno odnosio prema svakom siročetu na dunjaluku; te da će onaj ko posjeti bolesnika na Dan ašure imati nagradu kao da je posjetio sve bolesnike na ovom svijetu.[35] Ibn Dževzi navodi da je ovo predanje svakako izmišljeno iako su u lanacu prenosilaca pouzdani ljudi. Očigledno je osoba koja je izmislila ovo predanje izmislila i lanac prenosilaca ovog hadisa.[36]

Da li će se kraj svijeta (kijamet) desiti na Dan ašure

Prema vjerodostojnom hadisu koji bilježi Tirmizi Kraj svijeta (Kijamet) će se desiti u petak. Međutim, nije ispravan hadis koji kaže da će taj petak biti desetog dana mjeseca muharema. Iako se u neki djelima navodi hadis prema kojem će se Smak svijeta desiti na Dan ašure, Muhammed ibn Arrak i imam Sujuti taj hadis smatraju apokrifnim. Izmislio ga je Habib ibn Ebi Habib (isti čovjek koji je izmislilo ranije navedeno predanje o vrijednosti Dana ašure op.prev.). Hadis o tome da će se Kraj svijeta desiti na Dan ašure navodi se i u djelu Tenbīhul-gāfilīn gdje komentator ističe da je hadis izmišljen, te da ga je izmislio  Habib ibn Ebi Habib. Nema, s toga, pouzdanog predanja od Božijeg Poslanika, a.s., da će se Kijametski dan desiti desetog dana mjeseca muharema. Međutim, u vjerodostojnom hadisu se navodi da svakog petka sva stvorenja, osim džina i ljudi, u strahu iščekuju Kijametski dan, te da se smire tek kada vide da se rađa Sunce narednog dana.[37] Možda je zbog toga Allahov Poslanik, a.s., imao običaj petkom ujutro na sabah-namazu učiti suru Sedžda i suru Dehr, jer se u te dvije sure govori o stvaranju Adema, a.s., i Kijametskom danu. Naravno, Allah najbolje zna razloge za sve.

Zaključak

Evidentno je iz navedenog da je Dan ašure poseban dan u kojem je Allah, dž.š., spasio Musaa, a.s., i Izraelćane, a potopio faraona i njegovu vojsku. Radi tog velikog događaja, a iz zahvalnosti Dragom Bogu, utemeljen je post na ovaj dan. (Shodno hadisima Alahovog Poslanika, a.s.,) lijepo je izdašno opskrbiti porodicu taj dan. Sve ostale vrijednosti Dana ašure koje se navede u nekim djelima nisu utemeljene. Nikakve odredbe šerijata koje se odnose na Dan ašure ne govore o mučeništvu hazreti Husejna, r.a. Ne klanja se posebna nafila-namaz za Dan ašure i ne priprema se posebna hrana.[38] Iako Ibn Kesir u svom tefsiru navodi da je Nuhova, a.s., lađa pristala na brdu Džudi na Dan ašure, on dodaje da je ta predaja „garib“, a kao što je poznato iz njegovih brojnih napomena, kada Ibn Kesir kvalificira neko predanje „garibom” to znači da ga ne treba prihvatati. Zato smo se u radu zadovoljili samo s onim što je navedeno u vjerodostojnim hadisima.

Molim Uzvišenog Allaha, dž.š., da ummetu podari snagu da ostane postojan na Kur’anu i Sunnetu, a da se distancira od ružnih novotarija.  Molim Ga da ummet sačuva od neutemeljenih vjerovanja i obreda. Molim Ga da najljepšim blagoslovima i milošću počasti našeg prvaka Muhammeda, a.s., njegovu porodicu i njegove ashabe. Sve hvale i zahvale pripadaju samo Uzvišenom Allahu. Amin.

Fazlu Rahman Azmi

Prijevod: hfz. Elvir Duranović

[1]Kur’an, sura El-Qasas, 68.

[2]Kur’an, sura El-An’ām, 124.

[3]Kur’an, sura El-An’ām, 253.

[4]Autor navodi da je ovo stav Abdullaha ibn Abasa, r.a., ali ne navodi izvor.

[5]Tefsīr ibn Kesīr, Vol. 2., str. 554.

[6]Tefsīr ibn Kesīr, Vol. 2., str. 554.

[7]Ma’āriful-Qur’ān, Vol. 4, str. 373.

[8]Buhari, vol.2., str. 632. Mjesec redžeb povezan je s plemenom Mudar jer je ovo pleme mjesecu redžebu pridavalo veliki značaj.

[9]Kur’an, sura Et-Tawba, 37.

[10]Predislamski Arapi poštovali su zabranu ratovanja tokom svetih mjeseci koja potječe od Ibrahima, a.s.

[11]Kur’an, sura Al-Tawba, 36.

[12]Tirmizi, vol. 1., stranica 157. Imami Tirmizi navodi da je ovaj hadis autentičan.

[13]Tirmizi, vol. 1., stranica 157.

[14]Cjenjeni čitalac moga bi biti zbunjen autorovim kvalificiranjem posta na Dan ašure mekruhom. Naime, autor u ovom slučaju misli kazati da ne postiti deveti ili jedanaeseti dan uz deseti dan mjeseca muharema predstavlja mekruh, a ne post na Dan ašure. (op. prev)

[15]Durrul-muhtār, vol. 2, str. 91.

[16]Buhari, vol. 1., str. 254.

[17]Buhari, vol. 1., str. 263.

[18]Buhari., vol. 1, str. 257.

[19]Buhari, vol. 1., str. 268.

[20]Buhari, vol. 1., str. 268.

[21]Buhari, vol. 1., str. 268.

[22]Muslim, vol. 1., str. 358.

[23]Tirmizi, vol. 1., str. 151.

[24]Muslim, vol. 1., str. 359.

[25]Tirmizi, vol 1., str. 158.

[26]Tirmizi, vol 1., str. 158.

[27]Musned Ahmed, vol. 1., str. 241. Hadis također bilježe: tahavi, Bejheki, Bezzar i drugi.

[28]Buhari, vol. 1., str. 503.

[29]El-Mekasidul-hasene, str. 674.

[30]Ma thabata bi Sunnah, str. 17.

[31]Kur’an, sura el-Bekare, 157.

[32]Ma thabata bi Sunnah, str. 16.

[33]Ma thabata bi Sunnah, str. 16.

[34]Ma thabata bi Sunnah, str. 20.

[35]Ova izmišljena predanja naveli smo zbog toga što su u Bosni i Hercegovini također veoma raširena. Kako bi smo naglasili da to nisu hadisi Božijeg Poslanika, a.s., već su njemu lažno pripisani, nismo ih stavljali u navodnike, a riječ izmišljen smo naglasili. (op. prev.)

[36]Ma thabata bi Sunnah, str. 21.

[37]Miškat, str. 120.

[38]Osim ovom kratkom opaskom u zaključku, veoma je čudno da autor ove rasprave uopće ne spominje jedan običaj veoma raširen kod muslimana u Bosni i Hercegovini, a to je pripremanje posebnog jela na Dan ašure. Jelo kod nas poznato pod imenom hašura ili ašura sprema se na razne načine od neparnog broja različitih artikala koji se mogu nači u nekom mjestu. Čini se prema nepouzdanom predanju, porijeklo ovog jela povezano je s Nuhom, a.s., koji je pred kraj plovidbe na lađi sakupio svu hranu koju je imamo, a zatim je svima ravnomjerno dijelio. Možda se pripremanje ovog jela može podvesti pod hadis o izdašnom opskrbljivanju porodice na Dan ašure. A Allah, dž.š., najbolje zna.

Izvor: rijaset.ba

Muavija ibn Ebu Sufijan veli da je čuo Allahovog Poslanika s.a.v.s kad kaže:” Danas je dan ašure i nije vam naređeno da ga ispostite,ali ja ga postim. Stoga,onaj ko zeli neka posti,a ko neće ne mora”(Mutefekun Alejhi)

Aiša r.a.veli:” Na dan ašure Kurejšije su u predislamsko doba(džahilijjet)postili,sto je i Allahov Poslanik činio.Kad se doselio u Medinu,također je taj dan postio,a naredio je i ljudima da ga poste,a nakon što je propisano da se posti Ramazan,on je rekao:” Ko želi neka posti (ašuru),a ko ne želi ne mora.(Muttefekun alejhi)

Ibn Abbas r.a. veli:” Kad je Allahov Poslanik a.s. došao u Medinu,vidio je židove da poste ašuru,te ih je upitao:”Šta je to?” “Ovo je lijep dan u kojem je Allah spasio Musaa i Izraelćane od njihovog neprijatelja,pa je Musa ovaj dan postio”,odgovoriše oni. Kad je to Poslanik čuo,on reče:” Meni je Musa preči nego vama.” Od tada je i on počeo postiti taj dan,što je naredio i drugima da prakticiraju(Mutefekun Alejhi)

Ebu Musa El-Eš’ari r.a.veli:” Dan ašure židovi su veličali i uzeli ga kao praznik,te je Allahov Poslanik a.s. rekao:”Vi taj dan postite!”(Muttefekun Alejhi)

Ibn Abbas veli:”Kad je Allahov Poslanik a.s. počeo postiti ašuru i nakon što je naredio da se taj dan posti, ashabi su kazali:”O Božiji Poslaniče, to je dan koji židovi i kršćani veličaju…” te im on reče:”Slijedeće godine,ako Bog da,postit ćemo i deveti dan!’ Međutim ,prije nego što je došla sljedeća godina,on je preselio.” U drugom se predanju kaže da je Vjerovjesnik a.s. rekao:” Ako budem živ do sljedeće ašure,postit ću i deveti dan(tj. deveti i deseti dan)(Ahmed i Muslim prenose)

Izvori: “Fikhus-Sunnah”   Obrada: islam-iman.com

Kesir ibn Zijad je rekao: “Čuo sam Hasana el-Basrija da kaže, “Ne raspituj se o dobrim i lošim djelima tvog brata jer je to uistinu tedžesus” (uhođenje, istraživanje mahana, špijuniranje itd.).

Ebu Hatim: „Pametna osoba se mora držati puta spasa tako što će se kloniti iznalaženja tuđih mahana i umjesto toga se posvetiti sebi i svojim vlastitim mahanama. Uistinu, ko god se pozabavi svojim mahanama umjesto mahanama drugih, pronaći će vlastiti mir i smirenost u svom biću a njegovo srce neće biti izmoreno. Kad god pogleda u svoje vlastite nedostatke i greške, slični nedostaci kod njegovog brata će mu biti lakši za podnijeti a ko god se zabavi nedostacima drugih umjesto svojim, njegovo srce će postati slijepo, biće izmoren i zaboravit će vlastite mahane. Najslabiji od ljudi je onaj koji druge kritikuje za ono što je i pri njemu samom, a ko god kritikuje druge i sam će biti izložen kritici“.

Istinu je rekao onaj koji je izrekao ove riječi:

„Ako ti druge koriš, pa oni će tebe još više koriti!
I ono što je bilo skriveno kod tebe, izaći će na vidjelo.

Neko je nekada rekao u izjavama davnim,
Riječi koje sadrže mudrost, ogromne ljepote:

Ukoliko nekad spomeneš ljude, ne spominji njihove greške,
Jer nema greške a da tvoja ne može biti kazana.

Ukoliko kritikuješ ljude zbog onog što nemaju pri sebi,
To je onda krupno i kod Allaha i kod ljudi.

A ako ih kritikuješ za nešto što je i pri tebi samom,
Pa, kako će jednooki kritikovati jednookog?

I kako ljudi mogu biti kritikovani od nekog, čije
Greške su gore kada se sve sagledaju?

Ako budeš istraživao tuđe mahane, sigurno ćeš ih naći,
Ali sjeti se da je ono što je pri tebi, mnogo veće od onoga što je pri njima.

Zato ostavi ljude na miru i prepusti ih samima sebi,
Jer oni mogu vidjeti tvoje greške, mnogo više neg’ ti sam.

Eš-Šejbani kaže: “Zapisano je u Knjigama: ‘kako ti postupaš prema drugima tako će se i prema tebi postupati, čaša koju daješ drugome je čaša iz koje ćeš i ti piti“.

Ebu Hatim: “Uhođenje i istraživanje tuđih mahana je od ogranaka licemjerstva isto kao što je i imanje lijepog mišljenja o drugima od ogranaka imana. Pametni uvijek ima lijepo mišljenje o svom bratu i čuva svoju tugu i žalost u sebi a neznalica uvijek ima loše mišljenje o svom bratu a ne razmišlja o svojim zločinima i patnjama”.

‘Abdullah ibn ‘Amr ibn al-’As (radijallahu `anhu) je rekao: ‘Zapisano je u Tevratu, “Ko god se upusti u trgovinu postane korumpiran a ko god kopa zlu rupu svome bratu, sam će upasti u nju“.

tewhid.blogspot.com

Rad na razvijanju svijesti prema imetku predstavlja jako važno pitanje, ne samo za dijete, nego i za njegovu porodicu, okruženje, kao i cijeli ummet. Dijete koje odrasta a ne poznaje smisao novca i njegovu značaj predstavlja rasipnika koje ni u svojoj mladosti, nakon što malo poraste, neće biti ništa drugo do rasipnik čije posljedice će osjećati mnogi. Njegov negativni uticaj prenijet će se i na drugu djecu s kojom dolazi u kontakt tako što će ga pojedini nastojati oponašati a samim tim mnoge porodice pretrpiti određena opterećenja. Neke porodice će uspjeti da se odazovu izazovu i udovolje zahtjevima svoje djece dok će neke u tome zakazati. Kao posljedica toga javit će se podjela unutar jednog društva na opsjednutu djecu koja su sklona rasipanju i one kojima je to uskraćeno, a koji redovito od zavisti, a možda čak i zlobnih namjera, prema svojim vršnjacima koji su odani raskoši i uživanju.

Dakle, negativne posljedice dječijeg nerazumjevanja šta je to novac i nepravilno ophođenje prema njemu, iako u prvom redu za to nisu kriva sama djeca, već njihovi roditelji, osjeća veliki krug ljudi. Novac je za dijete apstraktan pojam kojim ono ne može u potpunosti ovladati i najviše što u njemu vidi jeste sredstvo za uživanje i razonodu. Ne shvata odakle dolaze novci, kako ih treba trošiti, kakav vlada odnos između novca i robe, i druge stvari. Ukoliko dijete odrasta sa ovakvim razumjevanjem teško će biti izmjeniti njegove rasipničke navike čak i nakon što postane svjestan suštine novca i njegove važnosti. Situacija je daleko složenija ukoliko dijete odrasta u istoj takvoj, rasipničkoj, porodici koja ne samo da ga neće podučiti vrijednosti novca nego zalaže novac kako bi pridobilo dječiju ljubav i njihovo zadovoljstvo.

Rješenje je u tvojim rukama

Odgojiti dijete da se razumno ophodi prema novcu nije nimalo jednostavan i lahak zadatak, kao uopšteno ni i svaki drugi pokušaj da dijete podučimo nekoj moralnoj vrlini. Zbog toga taj zadatak zatijeva upotrebu različitih odgojnih metoda i veliko strpljenje. Ovdje, kao i inače, uzor dolazi na prvom mjestu. Nikakav govor o važnosti novca neće polučiti rezultate ukoliko dijete vidi da njegovi roditelji rasipaju imetak i ne pridavaju mu važnost. Da bi postigli taj cilja nije dovoljno da roditelji štede, nego djetetu treba pojasniti zašto smo kupili određenu robu a ne neku drugu, kada ćemo kupiti a kada nećemo. Tj. dijete teba shvatiti da kupovina nije rezultat našeg ushićenja određenom robom nego da tom činu predstoji više pravila odabira u odnosu na kvalitetu, cijenu, sastav, porijeklo i drugo.

Ako pak dijete svojim malim uzrastom to ne može dokučiti za početak ćemo ga podučiti kako dolazimo do imetka i da to nije nimalo jednostavno, te da ne postoji nikakva ”mašina” koja nam izbacuje onoliko novca koliko želimo.

Razumno ophođenje s novcem

Jedan od najboljih načina podučavanja razumnom ophođenju sa novcem i njegovom ekonomisanju jeste da mu prepustimo da se lično okuša u tome. Dati ćemo mu na raspolaganje određenu svotu novca kao džeparac i pojasniti da ono odlučuje o njegovom trošenju. Nema sumnje da će dijete u početku poduzimati određene pogrešne poteze i da će kupovati nebitne stvari što će naravno shvatiti naknadno kada bude trebao kupiti nešto što je bitnije. Jako je važno da ovdje ne ispravljamo pogreške djeteta sve dok ne osjeti da je zaista pogriješio i da mu nedostje novaca za nešto bitnije.

Roditelji moraju biti svjesni da rezultati neće doći preko noći kao i da će dijete gledati na stvari jednako kao i oni. Potrebno je mnogo rada, ustrajnosti i strpljivosti. Zatim, neophodno je koristiti širi spektar odgojnih metoda poput pohvale i ukora, nagrade i kazne i sl. Osim toga ne treba odbijanje dječijeg zahtjeva vezanog za kupovinu određene stvari svoditi na izjavu ”nema para”, jer u mnogim stvarima koje djeca žele postoji štetnost po zdravlje i vjeru ili je u tome u najmanju ruku nasjedanje na televizijske reklame što svakako roditelj treba djetetu pojasniti.

Nakon što dijete malo poraste nema smetnje da učestvuje sa roditeljima u planiranju kućnog budžeta i načinu realizacije istog što će doprinijeti formiranju dobre osnove za njegovo osamostavljivanje i razumno ophođenje sa novcem.

 Preveo i prilagodio: Esad Mahovac, prof.

(el-hidaje.com)